Meksiko

ilustracija
MEKSIKO, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17ilustracija18ilustracija19ilustracija20ilustracija21ilustracija22ilustracija23ilustracija24ilustracija25ilustracija26ilustracija27ilustracija28

Meksiko (Estados Unidos Mexicanos), država u južnome dijelu Sjeverne Amerike, između SAD-a (duljina granice 3152 km) na sjeveru, Meksičkoga zaljeva na istoku, Belizea (278 km) i Gvatemale (956 km) na jugu i jugoistoku te Tihog oceana na zapadu i jugozapadu; obuhvaća 1 964 375 km².

Prirodna obilježja

Sjeverni je dio Meksika najširi dio državnoga teritorija. Ondje se pružaju dva planinska lanca (Sierra Madre Occidental na zapadu i Sierra Madre Oriental na istoku), koji između sebe zatvaraju središnju visoravan (meseta). Sierra Madre Occidental uspinje se do 3150 m. U srednjem dijelu Meksika kontinent se suzuje, pa se Sierra Madre Occidental i Oriental međusobno tako približuju da ih je teško razlikovati. Ondje se nalazi središnja zavala, koju s juga zatvaraju vulkani Nevado de Toluca (4690 m), Popocatépetl (5452 m), Citlaltépetl ili Orizaba (5610 m) i dr. Vulkanska je i seizmička aktivnost u tome kraju vrlo jaka. U južnome dijelu Meksika nalazi se dolina rijeke Balsas, koju s juga zatvara gorje Sierra Madre del Sur (3703 m) i gorje Chiapas. Meksiku pripadaju dva poluotoka: Yucatán na istoku i Kalifornija na zapadu. Yucatán je niska (do 200 m) vapnenačka ploča građena od tercijarnih vapnenaca, dok je gorovita Kalifornija (Picacho del Diablo, 3096 m) građena od starih stijena, pokrivenih mladim naslagama i izljevima lave.

Meksiko se klimatski dijeli na tri visinska pojasa. Najniži, tierra caliente (vruća zemlja) obuhvaća tropske ravnice u istočnome primorju, s visokom temperaturom i velikom količinom oborina (3000–5000 mm). Iznad toga vrućega pojasa nalazi se tierra templada (umjerena zemlja) s umjerenom klimom. Iznad 2000 m je tierra fria (hladna zemlja), gdje su godišnja doba (osobito ljeto i zima) izrazita. Unutrašnje zavale i ravnjaci imaju obilježja kontinentalne klime, s toplim ljetima i hladnim zimama i s količinom oborina do 500 mm; prema sjeverozapadu količina se oborina smanjuje do 100 mm. Najveći dio oborina donesu vlažni sjeveroistočni pasati, koji pušu iz Meksičkoga zaljeva. Zbog toga, ali i zbog hladne morske struje tihooceansko je primorje suho. Vapnenački Yucatán izložen je suši, a planinski krajevi na krajnjem jugu obiluju kišom. Najveće su rijeke u Meksiku Santiago i Balsas, koje iz središnjega planinskog područja teku prema Tihom oceanu. S istočnih planina teče mnogo malih rijeka u Meksički zaljev; najdulja je Pánuco. U središnjoj zavali nalazi se nekoliko jezera (Chapala, Cuitzeo). U istočnom primorju (osobito u južnom dijelu) razvijene su tropske kišne šume, a po planinskim pristrancima listopadne i crnogorične. Na unutrašnjim zavalama i ravnjacima prevladava kserofitna vegetacija (kaktusi, agave i dr.).

Stanovništvo

Meksiko je teritorij španjolske kolonizacije; najveća je zemlja španjolskoga jezičnog područja. Po broju stanovnika (112 336 538 st. u 2010. ili prosječno 57,2 st. na km²) zauzima treće mjesto među državama američkoga kontinenta (iza SAD i Brazila). Najveća je gustoća naseljenosti u središnjoj zavali. U središnjim saveznim državama México, Tlaxcala i Morelos, koje zauzimaju 30 321 km² ili 1,5% meksičkoga prostora, živi 16,2% stanovništva (2010); prosječna gustoća naseljenosti ondje je 291 do 710 st./km². U susjednom Federalnom distriktu (1479 km²), koji obuhvaća područje glavnoga grada, živi 7,9% stanovništva (2010). Najrjeđe je naseljen poluotok Kalifornija i istočni dio poluotoka Yucatána. Stanovnici su pretežno mestici (mješanci bijelaca i Indijanaca; 64,3%, 2000). Od cjelokupnoga stanovništva otpada 18,0% na Indijance i 15,5% na bijelce, u koje se ubrajaju i Kreoli, i dr. (2,2%). Po vjeri su uglavnom katolici (87,0%), protestanti i evangelici (3,3%) i dr. (9,7%). Godišnji je porast stanovništva 1,8% (2007–12). Viši je od prirodnoga prirasta stanovništva (1,28%, 2010); natalitet (17,8‰, 2010) niži je od svjetskoga prosjeka (19,2‰), kao i mortalitet (5,0‰, 2010; svjetski prosjek 8,2‰); smrtnost je dojenčadi 14,7‰ (2009). U dobi do 14 godina je 29,1% st., od 15 do 59 godina 63,9% st., a u dobi od 60 i više godina 7,0% st. Očekivano je trajanje života za muškarce 74,0 godina, a za žene 78,8 godina (2008). U poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu zaposleno je 12,7% aktivnih stanovnika, u industriji, građevinarstvu i rudarstvu 24,3%, u uslužnim djelatnostima 63,0% (2008). Od mnogobrojnih sveučilišta najstarija su u Guanajuatu (osnovano 1732), Guadalajari (1791), Toluci (1828), Moreliji (1847), Monterreyu (1857), San Luis Potosíju (1859) i dr.; službeni je jezik španjolski, a razgovorni mnogobrojni indijanski jezici. Glavni grad México (Ciudad de México) imao je 2010. godine 8 555 272 st., a šire gradsko područje 20 116 842 st. Osim Méxica milijunski su gradovi (2010): Ecatepec (1 655 015 st.), Guadalajara (1 495 182 st.), Puebla (1 434 062 st.), Juárez (1 321 004 st.), Tijuana (1 300 983 st.), León (1 238 962 st.), Zapopan (1 142 483 st.), Monterrey (1 135 512 st.) i Netzahualcóyotl (1 004 585 st.); ostali veliki gradovi (2010): Chihuahua (809 232 st.), Naucalpan (792 211 st.), Mérida (777 615 st.), San Luis Potosí (722 772 st.), Aguascalientes (722 250 st.), Hermosillo (715 061 st.), Saltillo (709 671 st.), Mexicali (689 775 st.), Guadalupe (673 616 st.), Culiacán (675 773 st.), Acapulco de Juárez (673 479 st.), Tlalnepantla (653 410 st.), Querétaro (626 495 st.), Chimalhuacán (612 383 st.), Torreón (608 836 st.), Morelia (597 511 st.), Reynosa (589 466 st.), Tlaquepaque (575 942 st.), Tuxtla Gutiérrez (537 102 st.), Durango (518 709 st.), Toluca de Lerdo (489 333 st.), López Mateos (Atizapán de Zaragoza; 489 160 st.), Cuautitlán Izcalli (484 573 st.), Apodaca (467 157 st.), Matamoros (449 815 st.), San Nicolás de los Garza (443 273 st.), Veracruz (Heroica Veracruz; 428 323 st.), Xalapa (Jalapa Enríquez; 424 755 st.), Tonalá (408 759 st.) i dr.; u gradovima živi 77,8% st. (2010).

Gospodarstvo

U drugoj polovici XX. st. Meksiko je ostvario znatan gospodarski razvoj, unaprijedivši zaostalo i pretežno agrarno gospodarstvo zahvaljujući i prihodima od prodaje nafte (2016. naftne zalihe procjenjuju se na osam milijarda barela). Od ostalih prirodnih bogatstava Meksiko posjeduje ležišta ugljena, srebra, prirodnoga plina, bakra, zlata, cinka i dr. Unatoč gospodarskomu rastu, održale su se znatne socijalne razlike; 2017. siromašno je oko 46% stanovništva, dok je stopa nezaposlenosti 3,6%. Vrijednost BDP-a ostvarenoga 2017. bila je 1142 milijarde USD, uz BDP po stanovniku od približno 9000 USD. U strukturi BDP-a udjel je uslužnoga sektora 64%, industrije 32%, a poljoprivrede 4% (2017). U industriji prevladavaju proizvodnja nafte (2015. oko 2,58 milijuna barela dnevno, što je približno 2,7% svjetske proizvodnje), naftnih derivata i plina, kemikalija, željeza, čelika, tekstila, odjeće i obuće, motornih vozila, hrane, pića i cigareta. Poljoprivrednu ponudu uglavnom čine pšenica, kukuruz, soja, riža, rajčica, pamuk, kava, duhan i voće, uz mnoge vrste mesa. Vrijednost izvoza 2017. bila je 406,5 milijarda USD, a uvoza 417,3 milijarde USD. Izvozi se uglavnom nafta, srebro, industrijska roba, voće, povrće, kava, pamuk i dr., dok u uvozu prevladavaju strojevi, industrijska i poljoprivredna oprema, vozila, zrakoplovi, oružje i informatička tehnologija. Od 1994. Meksiko je sa SAD-om i Kanadom u Sjevernoameričkoj zoni slobodne trgovine. SAD je vodeći vanjskotrgovinski partner s približno 80% izvoza i 46% uvoza (17,7% uvoza je iz Kine). Veličina javnoga duga je 51,5% BDP-a (2017).

Promet

Meksiko ima 360 457 km cesta, od toga 35% asfaltiranih (2008); Panamerička autocesta prolazi Meksikom u duljini od 10 283 km. Željeznička mreža duga je 26 722 km (2008). Glavne su međunarodne zračne luke México, Guadalajara, Monterrey, Puebla, Mexicali i Cancún. Meksiko ima pedesetak morskih luka, a od njih su najvažnije Tampico, Veracruz (Veracruz Llave), Acapulco, Coatzacoalcos, Progreso, Tuxpan, Manzanilo i Mazatlán.

Novac

Novčana je jedinica meksički peso (MXP); 1 peso = 100 centava (centavos).

Povijest

Prvi tragovi ljudskoga djelovanja na području današnjega Meksika mogu se pratiti od paleolitika. Davno prije nego što su bijelci stupili na meksičko tlo, ondje su se razvijale i nastajale velike kulture. Oko 1500. pr. Kr. pojavili su se Olmeci i naselili na obalnom području kraj današnjega grada Veracruza. Njihova umjetnost, religija i kalendar ugrađeni su u temelje budućih kultura Srednje Amerike. Vrhunac je ranih civilizacija gradnja glasovitih piramida u Teotihuacánu kraj današnjega grada Méxica, utvrdâ na Monte Albánu i gradova Maya na jugu, na poluotoku Yucatánu. Najstarija državna tvorevina na tlu Meksika bila je država Tolteka (oko 900. do približno 1200). Ona je propala zbog unutarnjih borba i invazija stranih plemena; mase Tolteka emigrirale su tada u Yucatán. U prijelaznoj fazi građanskih ratova zemljom su zavladali nomadski Čičimeki, koji su vjerojatno srušili mnoge toltečke građevine; druge je u kasnijim stoljećima prekrila lava. Potkraj XIII. i početkom XIV. st., sređivanjem kaotičnih prilika, javilo se nekoliko suparničkih gradova država: Otomí sa središtem u Xaltocanu, Culhuacán te država Čičimeka sa središtem u Tetzcocou. Novi napadači Tepaneki osvojili su 1347. Culhuacán, srušili 1395. Otomí, slomili utjecaj Čičimeka i organizirali u srednjem Meksiku svoju državu sa središtem u Azcapotzalcou. Kada je umro vladar Tepaneka Tezozomoc (1427), izbila je pobuna koju je vodio vladar ovisnoga aztečkoga grada Tenochtitlána (danas grad México) Itzcoatl u savezu s vladarom grada Tetzcocoa. Pobunjenici su iskoristili i dinastičke sukobe Tezozomocovih nasljednika i u građanskom ratu (1428–31) srušili državu Tepaneka te uspostavili vlast saveza gradova Tenochtitlána, Tetzcocoa i Tlacopána. U tom su savezu Azteci – za Montezume I. (1440–68) – preuzeli hegemoniju i proširili svoju vlast od Tihoga do Atlantskog oceana. Njegovi nasljednici Axayacatl (1469–81), Ahuitzotl (1486–1502) i Montezuma II. (1502–20) također su proširili područje i utjecaj aztečke države do današnjih granica Gvatemale pokorivši i do tada samostalne Miksteke i Zapoteke. Iz doba Azteka potječu mnogobrojne palače i hramovi, koje su Španjolci srušili i na njihovim ruševinama izgradili katoličke crkve. Španjolci su se pojavili u Meksiku 1517 (prvi Fernando Hernández de Córdoba) i ubrzo srušili aztečku državu. Nakon Montezume II., Cuitlahuac je još uspio 1520. istjerati Španjolce iz svoje prijestolnice. Međutim, Cuauhtemoc je (1520–21) nakon teške borbe morao kapitulirati. Zauzevši 1521. Tenochtitlán, Španjolci su, pod H. Cortésom, uništili aztečku državu i do 1526. uglavnom dovršili osvajanje Meksika. Zemlja je podijeljena španjolskim kolonizatorima, a domorodačko stanovništvo pretvoreno u robove i kmetove. Meksikom, koji je tvorio najveći dio tzv. Nove Španjolske, upravljali su španjolski potkraljevi, a vlast u zemlji imali su veleposjednici i Crkva. Latifundije, na temelju toga feudalno-kmetskoga poretka, dosegnule su u Meksiku goleme razmjere. Najveće bogatstvo dolazilo je ipak iz rudnika srebra, a izvozio se i duhan, šećer, kakao, pamuk i dr. Slabljenje Španjolske kao velesile potkraj XVIII. st., oslobodilačka borba američkih kolonija, jačanje samih španjolskih kolonija u Latinskoj Americi općenito, uz istodobno nastojanje Karla III. da u duhu prosvijećenog apsolutizma provede neke reforme i ojača državnu vlast, utjecali su i u Meksiku na buđenje pokreta za samostalnost. Nositelji tih tendencija bili su veleposjednici i gradski slojevi (trgovačko građanstvo i inteligencija), te masa domorodaca i mestika; ovi potonji, međutim, istupali su ne samo protiv španjolske vlasti već i protiv ugnjetavanja od domaćih veleposjednika. Napoleonovi ratovi i pad Burbonaca u Španjolskoj (1808) bili su poticaj za seljački ustanak 1810–15., koji je imao oslobodilački i socijalni značaj. Predvodili su ga svećenici Miguel Hidalgo i José Morelos. Hidalgo je 1810., sastavivši vladu u gradu Guadalajari, donio dekret o vraćanju zemlje seljacima; pošto je Hidalgo uhvaćen i zatim pogubljen, Morelos je nastavio borbu i 1813. proglasio neovisnu Meksičku Republiku produživši otpor sve do svoje pogibije 1815. Ugušivši taj seljački ustanak zajedno sa španjolskim kolonijalistima, konzervativci, kako bi sačuvali svoje pozicije u zemlji, dignuli su pod vodstvom pukovnika A. de Itúrbidea sami ustanak protiv Španjolske i proglasili 1820. neovisnost Meksika. Itúrbide se 1822. proglasio carem (Augustin I.). Godine 1822–23. meksičkom carstvu priključene su Gvatemala i druge zemlje Srednje Amerike, ali su se nakon rušenja Itúrbidea 1823. opet odvojile, a Meksiko je 1824. postao federativna republika. Dugotrajna borba za vlast između konzervativnih i građansko-liberalnih grupacija obilježila je sljedećih nekoliko desetljeća meksičke povijesti. Godine 1833. došao je na vlast general A. L. de Santa Ana, isprva liberal, a poslije predstavnik konzervativaca, dugogodišnji predsjednik i diktator. Godine 1835. ukinuto je ropstvo. Iste godine došlo je do sukoba s robovlasničkim zemljoposjednicima u Texasu, koji su se uz pomoć SAD-a 1836. proglasili neovisnima. Pitanje Texasa bilo je i povod američko-meksičkog rata 1846–48. Pretrpjevši poraz, Meksiko je ugovorom u Guadalupe Hidalgu (1848) bio prisiljen SAD-u prepustiti golemo područje od Texasa do Kalifornije. Godine 1854. izbila je revolucija pod vodstvom liberala uz pomoć širokih slojeva pučanstva, kojom je srušena diktatura predsjednika Santa Ane. Novim ustavom iz 1857. ukinuti su privilegiji Crkve i vojske i provedena je jednakost građana pred zakonom. Protiv reformi koje je predvodio predsjednik B. P. Juárez podignuta je buna, što je izazvalo građanski rat. Godine 1859. Juárezova vlada donijela je zakone o reformi kojima su nacionalizirani golemi crkveni posjedi, samostanski redovi raspušteni, a Crkva je odijeljena od države. Tek potkraj 1860., kada su konstitucionalisti, potpomognuti od SAD-a, konačno razbili postrojbe konzervativaca i srušili reakcionarnu vladu predsjednika Miguela Miramóna, dovršen je građanski rat. Kako bi ublažio posljedice teškoga gospodarskog stanja izazvanoga građanskim ratom, objavio je 1861. predsjednik B. Juárez dvogodišnji moratorij za sva vanjska dugovanja Meksika, što je dovelo (1861) do oružane intervencije Francuske, Španjolske i Velike Britanije. Britanske i španjolske postrojbe povukle su se 1862., ali je Napoleon III. nastavio vojni pohod protiv Republike. Godine 1863. Francuzi su ušli u glavni grad México i proglasili austrijskog nadvojvodu Maksimilijana I. meksičkim carem (1864). U borbi su francuske postrojbe pretrpjele niz neuspjeha. Istodobno je i SAD, pozivajući se na Monroeovu doktrinu, provodio politički pritisak na Francuze, koji su se konačno 1866. morali povući iz Meksika. Car Maksimilijan zarobljen je 1867. u Querétaru i strijeljan. Diktatorska vladavina u doba predsjednika J. P. Díaza (1877–1911) omogućila je gospodarski razvoj, ali i silno bogaćenje veleposjednika i inozemnih ulagača, a povećala je siromaštvo naroda. Općinska zemljišta (ejidos) velikim su dijelom podržavljena i rasprodana latifundistima, zbog čega je većina indijanskih i mestičkih seljaka postala bezemljašima (97% seoskoga stanovništva nije imalo svoju zemlju). Kada se Díaz 1910. ponovno dao izabrati za predsjednika, izbila je revolucija. Kao vođe geriljskih odreda osiromašenih seljaka istaknuli su se Pancho Villa i E. Zapata. Unutarnje borbe, u kojima je bilo ubijeno oko milijun ljudi, trajale su sve do 1917., kada je, za predsjedništva V. Carranze, donesen novi ustav (predviđao je agrarnu reformu, radničko zaštitno zakonodavstvo, biranje predsjednika na samo jedan mandat, zaštitu nacionalnih interesa od stranoga kapitala). Provedbi ustava suprotstavili su se Katolička crkva u zemlji i utjecajni krugovi u SAD-u, ali je ipak ostao na snazi. Nove zakonske mjere (odvajanje države i Crkve, oduzimanje zemlje) izazvale su 1926. intervenciju pape Pija XI.; spor je dosegnuo vrhunac 1929–31., kada su crkve bile privremeno zatvorene. Godine 1934–40. predsjednik L. Cárdenas nastavio je odlučnije provoditi agrarnu reformu. Od 1916. do 1934. podijeljeno je seljacima 11,5 milijuna hektara zemlje, a za šest godina njegove vladavine prešlo je u ruke seljaka 24,5 milijuna hektaraa. Godine 1937. nacionalizirane su željeznice, do tada u rukama stranih kompanija, a 1938. poduzeća naftne industrije, što je izazvalo žestoko negodovanje SAD-a i Velike Britanije. Unatoč reformama, predsjednička je vlast ostala autoritarna, a na čelo zemlje mjesto stare došla je nova oligarhija (»familia revolucionaria«). Meksiko je osudio osvajačke akcije B. Mussolinija i A. Hitlera i odlučno stao na stranu Španjolske Republike u borbi protiv fašizma, čijim je nositeljima pružio utočište nakon 1939. Godine 1942. Meksiko je objavio rat Njemačkoj, Italiji i Japanu; 1944. postignut je sporazum o plaćanju odštete američkim naftnim kompanijama za nacionaliziranu imovinu.

Od 1946. do polovice 1990-ih politički vodeća bila je Revolucionarna institucionalna stranka (PRI); 1929–38. zvala se Nacionalna revolucionarna stranka, a 1938–46. Stranka meksičke revolucije. Meksički predsjednici 1946–2000. bili su iz redova PRI-a: Miguel Alemán Váldez (1946–52), Adolfo Ruiz Cortines (1952–58), Adolfo López Mateos (1958–64), Gustavo Díaz Ordaz (1964–70), Luis Echeverría Álvarez (1970–76), José López Portillo (1976–82), Miguel de la Madrid Hurtado (1982–88), Carlos Salinas de Gortari (1988–94), Ernesto Zedillo Ponce de León (1994–2000). Nekoliko je predsjednika bilo sumnjičeno zbog korupcije, izbornih prijevara, političkih ubojstava i dr. Godine 1948. Meksiko je pristupio Organizaciji američkih država. Na izborima 1958. žene su prvi put imale pravo glasa (priznato im je 1953). Pod vladavinom PRI-a pokrenuta je modernizacija, uz jačanje gospodarske ovisnosti o SAD-u; velike socijalne razlike i porast kriminala ostali su izvor društvene nestabilnosti. Godine 1968. ugušeni su studentski prosvjedi u prijestolnici Méxicu; sukobi ljevičarskih i desničarskih skupina izbijali su početkom 1970-ih. Od polovice 1970-ih Meksiko postaje svjetski značajan izvoznik nafte. Sporazum o morskoj granici postigao je s Kubom (1976) i SAD-om (1978., 2000); isključivi gospodarski pojas u širini od 200 nautičkih milja proglasio je 1986. Sa SAD-om i Kanadom Meksiko je 1992. potpisao Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA; stupio je na snagu početkom 1994). U dijelovima države Chiapas, početkom 1994. pobunu siromašnoga indijanskoga stanovništva predvodila je Zapatistička vojska narodnog oslobođenja (EZLN); mirovni sporazum postignut 1996. nije ostvaren (predviđao je indijansku autonomiju), te su se napetosti nastavile (2001. EZLN je svoje zahtjeve iznosio u meksičkom Kongresu). Godine 1996. u državama Oaxaca i Guerrero geriljske je napade poduzimala Revolucionarna narodna vojska (EPR). Dogovorom s oporbenim strankama PRI je 1996. pristao na veću demokratizaciju. Početkom 2000-ih na predsjedničkim izborima pobijedili su kandidati demokršćanske Stranke nacionalne akcije – PAN (osnovana je 1939. i bila je među vodećim u oporbi); Vicente Fox bio je predsjednik 2000–06., a Felipe Calderón 2006–12. Na predsjedničkim izborima u srpnju 2012. pobijedio je Enrique Peña Nieto (PRI). Snaženje kriminala i utjecaj narkomafije ugrožavaju društvenu stabilnost; 2007–16. u sukobima koji se odnose na narkomafiju poginulo je više od 200 000 ljudi (oko 29 000 ubijeno je 2017). Zagovarajući borbu protiv korupcije i kriminala, na predsjedničkim izborima početkom srpnja 2018. pobijedio je Andrés Manuel López Obrador, kandidat socijaldemokratskoga Pokreta nacionalne obnove; od prosinca 2018. predsjednik je republike.

Politički sustav

Prema Ustavu od 5. II. 1917., dopune i izmjene iz 1988., 1992., 1996., 1999. i 2001. godine, Meksiko je federacija, država predsjedničkoga sustava. Predsjednik republike istodobno je šef države i predsjednik vlade. Predsjednik se bira na općim, izravnim i tajnim izborima na razdoblje od 6 godina, Ustav ne dopušta ponovni izbor. Predsjednik republike imenuje članove vlade, koji su mu odgovorni za svoj rad. Zakonodavnu vlast obavlja dvodomni parlament koji se zove Savezni kongres (Congreso de la Unión) a čine ga: Zastupnički dom (Cámara Federal de Diputados) i Senat (Cámara de Senadores). Zastupnički dom ima 500 zastupnika, biraju se na općim izravnim i tajnim izborima, na razdoblje od 3 godine. Senat ima 128 zastupnika koje biraju savezne države i savezni distrikt na razdoblje od 6 godina. Pravo glasa je opće i jednako za sve državljane s navršenih 18 godina života. Saveznu državu Meksiko čine savezne države i glavni grad, koji je poseban federalni distrikt. Savezne države imaju: ustav; jednodomni parlament, biran izravno na razdoblje od 3 godine; guvernera, koji ima mandat 6 godina; sudbenu vlast. Unutarnja politika u djelokrugu je saveznih država. Federalni distrikt u djelokrugu je savezne države. Savezni Vrhovni sud pravde (Corte Suprema de Justicia) najviši je organ sudbene vlasti koju obnašaju i niži državni i kotarski sudovi. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 16. rujna (1810).

Književnost

Tek je neznatan dio književne tradicije meksičkih pretkolumbovskih kultura sačuvan u prijevodima i zapisima Španjolaca koji su, najčešće kao misionari, nakon kolonizacije naučili tamošnje jezike. Autohtoni Amerikanci nisu poznavali fonetsko pismo pa su ti zapisi i prijevodi latinička i španjolska prilagodba, odnosno prilagodba legendi i stihova što su izvorno zabilježeni piktogramima ili u usmenoj predaji. Osim na toj prvoj razini, prilagodba se provodila i na razini sadržaja i pojmova pa nije moguće rekonstruirati izvorni oblik i sadržaj književnih tekstova. Sačuvalo se ime i dio djela pjesnika i vladara Nezahualcóyotla te nekoliko tekstova mitsko-legendarnog obilježja poput tzv. majanske Biblije, »Popol Vuh«, i zbirke raznorodnih tekstova naglašene mitske naravi, »Chilam Balam«.

Književnost na španjolskom jeziku

Književnost na španjolskom jeziku započela je zapisima o otkrićima i osvajanjima, od kojih su prva pisma (»Cartas de relación«) što ih je osvajač H. Cortés (1485–1547) pisao tijekom sedam godina, tj. njegovih pet izvješća španjolskim vladarima o osvajanju i značajkama Aztečkoga Carstva i pridruženih mu prostora. Slijedio je velik broj tekstova koji su odgovarali tadašnjim podvrstama testimonijalnoga žanra, npr. »Opća i prirodna povijest Indija« (1535), koju je napisao G. Fernández de Oviedo (1478–1557), i »Istinita povijest osvajanja Nove Španjolske« (objavljena tek 1632) B. Díaza del Castilla (1492–1582). Kao ekskluzivni izvori informacija o Novoj Španjolskoj ti su tekstovi imali veliku vrijednost u Europi, no u Meksiku nisu bili poznati. Zaseban korpus tvore tekstovi dominikanaca, franjevaca i isusovaca, koji su radi evangeliziranja pisali priručne gramatike i rječnike autohtonih jezika, opisivali kulture, vjere i ostale posebnosti meksičkoga prostora. Od početka XVI. st. smatralo se kako je zadaća književnosti da slavi učinke osvajanja i kolonizacije američkih prostora pa se za to najsvrsishodnijim žanrom držalo epiku. Najpoznatija djela te vrste napisali su Francisco de Terrazas (? 1540 – ? 1584), autor nezavršena spjeva »Novi svijet i njegovo osvajanje« (»Nuevo Mundo y Conquista«), i Gabriel Lobo Lasso de la Vega (1558–1616), autor spjeva »Meksikanka« (»La Mexicana«, 1588). U XVII. st. u epici je prevladavala vjerska tematika. Prvi meksički liričar Gutierre de Cetina (1520–57) stvorio je pjesničku školu, a lirika, turniri liričara i akademije lirike postali su književnom modom: glasovita je rukopisna zbirka »Cvijeće raznih pjesama« (»Flores de varia poesía«, 1577). Časna sestra Ivana Agneza od Križa (Sor Juana Inés de la Cruz, 1651–95), najveća kolonijalna liričarka i barokna kazališna autorica te službena spisateljica potkraljevskoga dvora, svojim je djelima obilježila XVII. st. Najpoznatija su »Najprije sanjam« i druge poeme te kazališno djelo »Božanski Narcis«. Pripovjedna proza u XVI. i XVII. st. bila je rijetka zbog složenog sustava zabrane uvoza knjiga u španjolske kolonije, osobito uvoza romana, tj. fikcionalnih tekstova o Americi. Zato se u iduća dva stoljeća pojavio tek jedan viteški roman (»Claribalte«, 1519) i nekoliko primjera drugih vrsta. U XVI. st. i kazalište je imalo širiti kršćanstvo među Indijancima pa je postojalo misionarsko kazalište, tzv. školsko (u školama i sjemeništima Družbe Isusove), i kreolsko, u kojem je prevladavao svjetovni sadržaj namijenjen građanstvu. U XVII. st. pojavile su se europske kazališne družine koje su otvarale kazališne kuće, a uz Sor Juanu najpoznatiji je kazališni autor J. Ruiz de Alarcón (1581–1639). Gradsko kazalište sa svjetovnim temama prevladavalo je u drugoj polovici XVIII. st., kada je jačala i uloga periodike. U njoj su se objavljivali književni tekstovi, pojavio se nov oblik kulturnoga života, sijela (terturlias), na kojima su kreoli školovani u Europi izlagali o novim književnim. strujanjima, gospodarskim i političkim idejama, a pripovjedni tekstovi kolali su u rukopisima; odmak od španjolske tradicije bila je zajednička želja svih. Poseban dio književnosti XVIII. st. tzv. je isusovački humanizam, uglavnom posvećen pretkolumbovskoj povijesti, predstavnici kojega su Francisco Javier Clavijero (1731–87), R. Landívar (1731–93) i dr. Na prijelazu iz XVIII. st. u XIX. st. pojavili su se tekstovi ogledno-povijesnoga obilježja te pripovjedna proza sa suvremenom tematikom: J. J. Fernández de Lizardi (1776–1827) napisao je djelo »Petrica Šugavac« (1816), koje se dugo smatralo prvim meksičkim romanom. U XIX. st. ogledna proza većinom je bila posvećena izgradnji nacionalnog identiteta, obrazovne i kulturne politike, npr. djelovanje J. Sierre (1848–1912), a pripovjedna je proza doživjela procvat, npr. Manuel Paynó (1820–94). S nacionalnom neovisnošću (1821) počeo se u dramskom stvaralaštvu i pjesništvu izgrađivati samosvojan romantičarski izraz, najčešće s temom nacionalnog identiteta, predstavnici kojega su političar i dramatičar Manuel Eduardo Gorostiza (1789–1851), pjesnik i dramatičar Fernando Calderón y Beltrán (1809–45), pjesnik Ignacio Rodríguez Galván (1816–42), a taj je izraz prešao i u historiografsko-oglednu prozu, koju su pisali Manuel Orozco y Berra (1816–81) i dr. Popularne su crtice iz svakodnevice (cuadros de costumbres), a najpoznatiji je autor Guillermo Prieto (1818–97). Pravi je zamah pripovjedna proza dobila potkraj XIX. st. djelom I. M. Altamirana (1834–93). Istodobno su vodeći pjesnici stvarali samosvojnu inačicu moderne (modernismo): Salvador Díaz Mirón (1853–1928), M. Gutiérrez Nájera (1859–95) i dr. Na početku XX. st. modernisti su preuzeli temu nacionalnog identiteta (krug Ateneo de México), djelovalo je nekoliko avangardnih škola (estridentismo i dr.), nastao je značajan ciklus pripovjedne proze o meksičkoj revoluciji, koju su pisali M. Azuela (1873–1952), M. L. Guzmán (1887–1976) i dr. Tijekom 1920-ih javio se A. Reyes (1889–1959), pjesnik, esejist, kritičar i filolog, prvi od književnih velikana XX. st. priznatih u inozemstvu. Od 1940-ih stvaraju se utjecajni književni krugovi oko časopisa »Contemporáneos«, »Taller«, »Plural« i dr., koji potiču bogat književni život. Prozu 1950-ih obilježili su zbirka pripovijedaka J. Rulfa (1918–86) »Ravnica u plamenu« (1953) i roman »Pedro Páramo« (1955), te romani J. J. Arreole (1918–2001) – »Urota« (1952) i dr. O. Paz (1914–98) vodeći je pjesnik i esejist druge polovice XX. st. te dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1990., a C. Fuentes (1928–2012) najpoznatiji meksički prozaist u inozemstvu. Od 1960-ih istodobno djeluje niz modernističkih pa postmodernističkih smjerova i tendencija. Istaknuti su prozaisti Augustin Yanez (1904–80), R. Castellanos (1925–74), Salvador Elizondo (1932–2006), Elena Poniatowska (r. 1933), F. del Paso (1935–2018), Carlos Monsivais (1938–2010), Jose Augustin (r. 1944) i dr., zatim pjesnici A. Chumacero (1918–2010), Marco Antonio Montes de Oca (1932–2009), J. E. Pacheco (1939–2014), David Huerta (r. 1949), dramatičarka, pjesnikinja i prozaistica Carmen Boullosa (r. 1954) i mnogi drugi.

Likovne umjetnosti

Najstariji umjetnički ostvaraji na području Meksika, divovske kamene glave, monolitni kipovi i sitna plastika arhajskih obilježja, pripadaju kulturi Olmeka (od 1500. do 800. pr. Kr.). U doba kulture Teotihuacán (od 200. pr. Kr. do 900) nastaju velike stepeničaste piramide, hramovi s plastičnom i slikanom dekoracijom i raznovrsni proizvodi umjetničkoga obrta. Na tu kulturu nastavlja se kultura Tolteka (900–1200) i Azteka (1325–1521). Visoke umjetničke dosege postigla je u graditeljstvu, kiparstvu (kipovi na hramovima bili su uglavnom likovi krvožednih božanstava, lubanje, glave ratnika, groteskne maske) i keramici (česti nalazi posuda u obliku ljudske glave). Imali su okrutne vjerske obrede (prinosili su ljudske žrtve) što su ih obavljali u hramu (teocali), smještenome na vrhu krnje piramide. Glavni aztečki grad Tenochtitlán (danas grad México) predstavljao je osebujno urbanističko rješenje. Na mjestu velikog aztečkoga hrama diže se katedrala izgrađena u XVI. st. U XI. st. dovršeno je naseljavanje naroda Maya na poluotoku Yucatán, gdje se njihova kultura tijekom stoljećâ stapala s ostalim meksičkim kulturama, ostvarujući u svim granama umjetnosti poseban izraz.

U XVI. st. španjolski osvajači razorili su gradove i naselja i uništili nebrojena umjetnička djela pretkolumbovskoga razdoblja. Isprva su u graditeljstvu slijedili stilske oblike španjolskoga baroka, a potkraj XVII. i početkom XVIII. st. nastao je tzv. meksički barok, stil bujnih, slikovito dekorativnih detalja, djelomice pod utjecajem drevnih i osebujnih meksičkih kultura. U tom su stilu izgrađene katedrale golemih razmjera, mnogobrojne crkve i samostani, te palače s raskošnim interijerima. Slikarstvo i kiparstvo bilo je pod jakim utjecajem španjolskih baroknih majstora. Potkraj XVIII. st. javio se klasicizam, a zatim utjecaji onodobnih europskih strujanja, napose francuskoga romantizma. Graditeljstvo XIX. st. slijedi europski historicizam, a u slikarstvu i primijenjenoj umjetnosti pokušavalo se spojiti elemente europske umjetnosti s meksičkim tradicijskim i pučkim izrazom. Naglim razvojem gradova intenzivirala se graditeljska aktivnost, koja je pratila europske i američke stilove, osobito funkcionalizam. Gradila su se nova naselja sastavljena od stambenih blokova i nebodera željezno-betonskih konstrukcija, često izvana urešenih obojenom oplatom. Među najuspjelijim su urbanističko-arhitektonskim ostvarenjima naselje s neboderima »Ciudad Satélite« te športski i stambeni objekti izgrađeni za potrebe Olimpijskih igara (1968) nedaleko od grada Méxica, a u samom višemilijunskome gradu reprezentativni upravni, javni, stambeni, hotelski i dr. objekti. Od arhitekata koji su svojim smionim rješenjima spajali monumentalnost sa svrhovitošću ističu se Juan O’Gorman (1905–82), Mario Pani (1911–93) i naturalizirani Španjolac F. Candela (1910–89), a posebno mjesto pripada L. Barraganu (1902–88). Osobito je zanimljiva težnja prema djelomičnom prihvaćanju pretkolumbovske tradicije, primijenjena na izgradnji Sveučilišnoga grada nedaleko od Méxica. Među potonjim meksičkim arhitektima ističu se Teodoro González de León (1926–2016), Ricardo Legorreta (1931–2011), Enrique Norten (r. 1954) i dr. U XX. st. u slikarstvu, poglavito u zidnom, tzv. muralima (monumentalne kompozicije velikih dimenzija), izbile su težnje prema socijalno-progresivnom i revolucionarno angažiranom likovnom izrazu, čiji su glavni predstavnici D. Rivera (1886–1957), J. C. Orozco (1883–1949), D. Alfaro Siquerios (1896–1974) i R. Tamayo (1899–1991). Posebno mjesto u meksičkoj umjetnosti zauzimala je slikarica osebujna nadrealističkog izraza F. Kahlo (1907–54). Folklorne elemente i elemente pretkolumbovskoga razdoblja često koristi i mlađi naraštaj meksičkih slikara i kipara: Arnold Belkin (1930–92), Dulce María Núñez (r. 1950) i Julio Galán (r. 1959). Za razumijevanje meksičke umjetnosti posebno je važan Nacionalni muzej u Méxicu s bogatom zbirkom umjetničkih predmeta pretkolumbovskih kultura.

Glazba

Tri su glavna izvora podataka o glazbi na području današnjega Meksika prije dolaska Španjolaca: arheološki nalazi, španjolski zapisi iz prvoga razdoblja susreta sa starosjediocima te analize indijanskih jezika. Najznačajnijim glazbalima toga doba smatraju se bubnjevi huéhuetl i teponaztli, koji su u religijskim ritualima bili smješteni u središtu koncentričnih krugova plesača. Ostala glazbala pronađena arheološkim iskapanjima većinom su aerofonska, a prevladavaju različiti tipovi flauta izrađenih od gline, trske, kostiju i metala. Arheološki nalazi trostrukih i četverostrukih flauta kulture Teotihuacán pokazuju da je glazba te kulture vjerojatno poznavala i koncept harmonije. Većina ostalih glazbala – zviždaljke, okarine, školjke – proizvodila je tek dva tona. Šuškalica maraca, školjke kauri i njihove precizne glinene replike bile su vrlo cijenjena glazbala, ritualno vezana uz boga kiše. Nema dokaza o postojanju kordofonskih glazbala. Prije dolaska Španjolaca glazba je bila tijesno vezana uz ples, rituale, dramu i pjesništvo i nije postojao koncept apstraktne glazbe. Glazbenici su uživali velik ugled u društvu i pripadali su elitnim društvenim slojevima. Cuicacalli (»kuća pjesme«), koju su Španjolci opisivali kao školu plesa, pohađali su svi mladići i djevojke i ondje su ih podučavali raznovrsnim tipovima plesova i pjesama.

Ugled koji su među starosjediocima uživali glazbenici u velikoj je mjeri utjecao na bujanje glazbene aktivnosti tijekom XVI. st. Godine 1523. prva tri franjevačka misionara stigla su u Meksiko, a jedan od njih, Pedro de Gante (1480–1572), otvorio je prvu školu u kojoj je Indijance podučavao pjevanju korala i izradbi glazbala. Prvi meksički biskup, Juan de Zumárraga, poticao je misionare da se pri preobraćanju indijanskoga stanovništva na kršćanstvo koriste glazbom. Nakon samo dvadesetak godina meksički su Indijanci već skladali u europskom idiomu, prepisivali rukopise donesene iz Europe i izrađivali glazbala. Prvo je poznato djelo indijanskog autora misa koju je oko 1540. skladao indijanski pjevač iz grada Tlaxcala, a ordinarij iz 1556. prva je tiskana knjiga s glazbenim sadržajem u Novom svijetu (do kraja stoljeća tiskano je još 12 liturgijskih knjiga). Iako se meksička indijanska glazba tijekom XVI. st. brzo priklonila katolicizmu i prihvatila mijene u funkciji, nikada nije u potpunosti izgubila vezu s glazbenim praksama iz doba prije dolaska Španjolaca. Višeglasno pjevanje vrlo je brzo zaživjelo u Meksiku, na početku u obliku villancica, moteta i psalama, a poslije i u većim oblicima crkvenog repertoara. Katedrale u gradovima México i Puebla bile su središta crkvenog pjevanja u kolonijalnom razdoblju, no istodobno i najbogatiji glazbeni arhivi, u kojima su sačuvani mnogobrojni primjerci kopija i izvornika europske i meksičke glazbe od XVI. do XIX. st. Skladatelji koji su tijekom stoljećâ u meksičkim katedralama djelovali kao zborovođe (maestro di capilla)Juan Xuárez (XVI. st.), Hernando Franco (XVI. st.), Juan Gutiérrez de Padilla (XVII. st.), Francisco López Capillas (XVII. st.), Antonio de Salazar (XVII/XVIII. st.), Manuel Arenzana (XVIII/XIX. st.) – u velikoj su mjeri pridonijeli glazbenomu životu gradova u kojima su živjeli.

Glazbenom scenom Meksika u XIX. st. dominirala je talijanska opera. Poznatiji su meksički operni skladatelji toga doba Luis Baca (1826–55), Cenobio Paniagua y Vasques (1821–82) i Melesio Morales (1838–1908). Prvi ozbiljniji pokušaj unošenja meksičkih elemenata u prevladavajući talijanski model bila je opera »Guatimotzin« Aniceta Ortege de Villara (1823–75), praizvedena 1871. Pod utjecajem salonske glazbe i europskog romantizma, posljednjih desetljeća XIX. st. nastajao je razmjerno velik broj glasovirskih skladbi. Od velikoga broja skladatelja posvećenih tim žanrovima najpoznatiji je Juventino Rosas (1868–94). Revolucija 1910. odrazila se i u glazbi, ponajprije u stvaranju nacionalnoga stila koji se oslanja na indijanske i mestičke kulture. Predvodnik je nacionalnog stila Manuel Ponce (1882–1948), a najuspješniji skladatelj toga razdoblja Carlos Chávez (1899–1978). Prevlast nacionalnog u meksičkoj umjetničkoj glazbi prekinuta je tek 1960-ih djelovanjem skupine avangardnih skladatelja, kojoj su pripadali Manuel Enríquez, Héctor Quintanar i Mario Kuri-Aldana.

Za ruralnu mestičku glazbu Meksika generički je pojam son. Osnovni su elementi sona glazba, tekst i ples. Plesni koraci, tekstovi, obrasci vokalnih repeticija i instrumentalni sastavi razlikuju se ovisno o regiji kojoj pripadaju (npr. Chilena, Huapango). Teme su sona gotovo uvijek žena i ljubav. Ples parova koji je vezan uz son odlikuju brzi pokreti nogu (zapateado), kojima plesač udara o pod ili drvenu plesnu platformu. Najčešće se izvode za vrijeme instrumentalnih interludija kako ne bi zaglušivali pjevane dijelove sona. U urbanim središtima Meksika son najčešće izvode mariachi, ansambli koji se sastoje od gitare, guitarróna (velika bas-gitara), violine i trublje, a najpoznatiji je među njima Mariachi Vargas, utemeljen 1930-ih. Veliku ulogu u popularnosti mariachija odigrala je filmska industrija pa su oni postali stereotipom meksičke glazbe zasjenivši druge mestičke tradicijske i popularne oblike (npr. jarabe, corrido). Za razliku od spomenutih vrsta, canción je jedina koja ne prati ples. U samoj glazbi, njezinim sentimentalnim tekstovima i uporabi glazbala maraca, zamjetljivi su utjecaji karipske glazbe. Kolumbijski bambuco te kubanska habanera i bolero neki su od nemeksičkih glazbenih oblika koji su snažno utjecali na oblikovanje repertoara cancióna.

Film

Prve projekcije održane su 1896. u Ciudad de Mexico. Pionir meksičke kinematografije bio je Salvador Toscano Barragan, koji je od 1897. snimao filmske zapise, a 1898. otvorio stalnu kinodvoranu i režirao prvi meksički igrani film »Don Juan Tenorio«. Prvi cjelovečernji igrani film »Doloresin krik« režirao je 1910. Felipe de Jesús Haro. Prvo filmsko poduzeće osnovano je 1912. u Hermosillu. Od 1910. godišnje se snimalo desetak igranih filmova, a od I. svjetskog rata – kada je prekinut uvoz europskih filmova – proizvodnja se povećala (»zlatno doba meksičke kinematografije«); snimale su se uglavnom melodrame i domoljubni povijesni filmovi. Zbog konkurencije hollywoodskih filmova, nakon 1923. produkcija je opadala. U zvučnom razdoblju Meksiko se, nakon kraće početne krize, pretežito folklornim glazbenim filmovima, melodramama ili komedijama (koji su konstanta produkcije sve do najnovijega doba) počeo boriti s Argentinom za prevlast na latinskoameričkom tržištu, na kojem od 1940-ih dominira; tada se godišnje proizvelo više od 50 filmova (nerijetko i više od 100), gradili su se moderni atelijeri (najpoznatiji je Churubusco, koji je 1960-ih postao najbolje opremljeni studio cijele Latinske Amerike), javlja se zanimanje za teme iz meksičke revolucionarne povijesti te o siromaštvu i zaostalosti meksičkog sela; posebno se ističe redatelj Emilio Fernández, potom i Ismael Rodríguez te Benito Alazraki, a specifičan doprinos daje i L. Buñuel. U 1960-ima, zbog konkurencije televizije i gubljenja dijela tržišta u Latinskoj Americi, nastupila je kriza kinematografije, koju je ublažavalo državno sponzorstvo i, posebice, slabljenje utjecaja cenzure početkom 1970-ih. Od 1960-ih također je jačalo zanimanje za socijalnu (npr. Luis Alcoriza, Gustavo Alatriste, od kraja 1970-ih Arturo Ripstein) i političku tematiku (npr. Paul Leduc, Felipe Cazals, Sergio Olhovich, čileanski emigrant Miguel Littín), a 1964. osnovan je institut Centro Estudiario de Estudios Cinematográficos, okupljalište naprednih filmaša. U 1980-ima produkcija se ponovno popela na stotinjak filmova, a onda počinje naglo stagnirati (četrdesetak filmova polovicom 1990-ih, tridesetak početkom XXI. st.). Dio filmske industrije angažiran je i u televizijskoj proizvodnji. Na prijelazu stoljeća od redatelja se najviše ističu Guillermo del Toro, Alexander Gonzales Iñarritu i Alfonso Cuarón.

Meksiko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 16.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=39962>.