metalogika (meta- + logika), filozofska disciplina koja se bavi onim što prekoračuje sferu logičkog, razumljivog i pojmljivog i što u tom smislu ostaje nepristupačno sferi logičkoga rasuđivanja. Metalogicus je naziv djela Ivana od Salisburyja (1159), u kojem se izričito zahtijeva široko proučavanje aristotelovske logike te naglašuje potreba njegove praktične primjene, pri čem je u središtu pozornosti Aristotelovo glavno logičko djelo Organon. Metalogika u tom smislu predstavlja dopunu logike, budući da ona istražuje sve stvarne probleme koje logika pretpostavlja, ali ih ne obrađuje (Ivan Caramuel). Kod A. Schopenhauera metalogika postaje istoznačna sa zakonom mišljenja, tj. ona dovodi u odnos formalne uvjete mišljenja s transcendentalnom istinom, tj. s onim što u sadržajnom pogledu nikada ne može biti predmetom formalne logike, čime i sama logika dobiva naknadno istinosnu funkciju. Tek metalogika omogućuje na spoznajnoj razini posredovanje između formalnih zakona mišljenja i idealne strukture realnoga bitka. U neokantovstvu, posebice kod H. Rickerta, metalogika dobiva etičku funkciju, tj. postaje osnovom teorijskoga dobra, budući da počiva na volji koja je svjesna dužnosti. Suvremena fundamentalna matematička istraživanja razumiju metalogiku kao teoriju sintakse i semantike formalnih jezika i sustava, i to tako da se logika kalkila (G. Frege) povezuje s teorijom mogućnosti njezine sintaktičke i semantičke dokazivosti.
