Mihael VII. Duka

Mihael VII. Duka (grčki Μιχαὴλ Δούϰας, Mikhaḕl Doúkas), bizantski car od 1071 (?, oko 1050?, 1090). Najstariji sin Konstantina X. Duke te njegov suvladar od 1059. Stupio na prijestolje 1071. pošto je njegov poočim Roman IV. Diogen bio svrgnut nakon poraza u bitki kod Manzikerta (Malazgirt). Razdoblje Mihaelove vladavine obilježilo je gospodarsko slabljenje Bizanta, pad vrijednosti novca, rast cijena, vojne pobune i učvršćenje Seldžuka u Maloj Aziji. Snažan utjecaj u državnoj upravi imali su dvorski službenici, od kojih se osobito isticao ugledni bizantski filozof Mihael Psel. Pod pritiskom bizantskog vojskovođe Nikefora Brijenija i stratega Anatolijske teme Nikefora III. Botanijata odrekao se 1078. carske vlasti i povukao u samostan. Netom prije smrti postao je biskupom Efeza.

Mihael VII. Duka. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 19.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=40629>.