mjuzikl

ilustracija
MJUZIKL, A. L. Weber, Mačke
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4

mjuzikl (engl. musical, skr. od engl. musical comedy, musical play: glazbena komedija, glazbeni igrokaz).

1. Vrsta scenskoga glazbenog djela, najčešće zabavna značaja, s govorenim dijalozima, glazbenim točkama i plesom. Pojavio se na prijelazu iz XIX. u XX. st. (Djevojka iz ParizaThe Girl from Paris, s glazbom Ivana Carylla, 1897; Čarobnjak iz OzaThe Wizard of Oz, s glazbom Paula Tietjensa i A. Baldwina Sloanea, 1903), kao izrazito američki potomak europske operete, a razvio se u prvim desetljećima XX. st. u broadwayskim kazalištima, odakle se proširio i Europom. Temelj su toga žanra elementi zabavne glazbe i moderne koreografije, uz najčešće vrijedne književne predloške libreta. U mjuziklu se zapravo prepleću elementi farse, parodije, vodvilja, operete, pantomime, showa i revije. Glazba nema dominantnu funkciju kao u opereti, nego upotpunjuje i podcrtava važnije scenske radnje; sastoji se od songova, tj. pjesama najčešće s pjevnom melodikom, zatim od vokalnih ansambla i zborskih odlomaka te baletnih ili plesnih scena revijskoga značaja. – U povijesti mjuzikla velike su uspjehe postigli kao autori glazbe J. Kern (Ploveće kazalište Show Boat, 1927., drži se najutjecajnijim mjuziklom svih vremena), R. Rodgers (Oklahoma!, 1943; Južni Pacifik – South Pacific, 1949), Rudolf Friml (Rosemarie, 1924), G. Gershwin (Gospo, budite dobri – Lady, Be Good, 1924; Oh, Kay!, 1926; Lud za djevojkama – Girl Crazy, 1930; O tebi pjevam – Of Thee I Sing, 1931), Vincent Youmans (No, no, Nanette, 1925), I. Berlin (Suoči se s glazbomFace the Music, 1932; Annie, dohvati svoju puškuAnnie Get Your Gun, 1946), C. Porter (Poljubi me, Kato – Kiss Me, Kate, prema Shakespeareovoj Ukroćenoj goropadnici, 1948), Frederick Loewe (Moja draga lady – My Fair Lady, prema Pygmalionu G. B. Shawa, 1956), Frank Loesser (Najsretniji momak – The Most Happy Fella, 1956), L. Bernstein (Priča sa zapadne strane – West Side Story, 1957), Harold Arlen (Saratoga, 1959), Jerry Bock (Guslač na krovu – Fiddler on the Roof, 1964), Jan Herman (Hello, Dolly, 1964), Jule Styne (Smiješna djevojka – Funny Girl, 1964), Stephen Sondheim (Sweeney Tod, 1979; U šume – Into the Woods, 1987). U Europi se mjuzikl udomaćio najprije u Engleskoj (Galt MacDermot, KosaHair, 1968), gdje je preuzeo umjetničko vodstvo (Mačke – Cats Andrewa Lloyda Webbera nastale su prema pjesmama T. S. Eliota, 1981), i Francuskoj (Slatka Irma – Irma la Douce, s glazbom Marguerite Monnot, 1956; Jadnici – Les Misérables, prema romanu V. Hugoa, glazba Claude-Michel Schonberg, 1980), a zatim i drugdje, no sve složeniji tehnički zahtjevi njegove produkcije smanjili su broj praizvedbi, među kojima se zbog potonje ekranizacije izdvaja planetarni uspjeh broadwayskih mjuzikla Jesus Christ Superstar (A. Lloyd Webber, 1971), A Chorus Line (Marvin Hamlisch, 1975) i Chicago (John Kander, 1975). U Hrvatskoj je mjuzikl u prvom redu vezan uz zagrebačko kazalište Komedija. Među ostalima ostvareni su izvorni mjuzikli Jalta, Jalta (tekst M. Grgić, glazba A. Kabiljo, 1971), najuspješniji hrvatski mjuzikl uopće, zatim Dundo Maroje ’72 (tekst prema M. Držiću, glazba Đ. Jusić), rock-opera Gubec-beg (I. Krajač, K. Metikoš, M. Prohaska, 1975), Car Franjo Josip u Zagrebu (M. Grgić – A. Kabiljo, 1989), Kralj je gol (M. Grgić – A. Kabiljo, 1994).

2. Igranofilmski žanr u kojem se radnja povremeno odvija pjesmom i plesom ili su oni sastavni dio života junaka (najčešće plesača i pjevača). Fabularno je sličan romantičnoj komediji pa su većina mjuzikala ujedno glazbene komedije. Žanr je nastao početkom zvučnoga filma potkraj 1920-ih, a nastavljao se na tradiciju kazališnog mjuzikla pa su zato mnogi filmski mjuzikli ekranizacije kazališnih, npr. Priča sa zapadne strane (West Side Story, 1961) J. Robbinsa i R. Wisea, Moja draga lady (My Fair Lady, 1964) G. Cukora. Do polovice 1960-ih jedan je od najpopularnijih žanrova, a na razvoj su mu ključno utjecali koreograf i redatelj B. Berkeley, redatelji M. Sandrich, S. Donen, V. Minnelli te glumci F. Astaire i G. Kelly, koji su realizirali klasična izvorna remek-djela žanra, npr. Amerikanac u Parizu (An American in Paris, 1951) i Diži zavjesu (The Band Wagon, 1953) Minnellija i Pjevajmo na kiši (Singin’ in the Rain, 1952) Donena i Kellyja, dok je film Moje pjesme, moji snovi (The Sound of Music, 1965) R. Wisea komercijalno najuspješniji mjuzikl uopće. Iako se od kraja 1960-ih snimaju rjeđe, i u tom razdoblju pojedini mjuzikli postižu velike uspjehe, npr. Kabaret (Cabaret, 1972) B. Fossea i Moulin Rouge! (2001) Baza Luhrmanna.

mjuzikl. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 13.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=41330>.