Moačanin, Nenad, hrvatski povjesničar (Zagreb, 1. III. 1949). Diplomirao je povijest u Zagrebu (1973) i orijentalistiku (turski, arapski i perzijski jezik i književnost) u Sarajevu (1979) te doktorirao 1990. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu tezom Gradovi u turskoj Slavoniji i Srijemu. Usavršivao je arapski jezik u Alžiru 1975–76. te 1980–81. specijalizirao turkologiju i osmanistiku u Institutu za Bliski i Srednji istok na Sveučilištu Ludwig-Maximilian u Münchenu. Od 1978. do 1992. radio je u Historijskom institutu JAZU-a u Zagrebu (danas Odsjek za povijesne znanosti HAZU-a) i u Zavodu za hrvatsku povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a od 1993. do umirovljenja 2019. na Odsjeku za povijest zagrebačkoga Filozofskog fakulteta (od 2002. kao redoviti profesor); u zvanje profesor emeritus izabran je 2023. Na tome fakultetu inicirao je osnivanje Katedre za turkologiju te na njoj predavao od njezina osnutka 1994. do 2017. Bavi se, ponajviše primjenom kliometrije, poglavito socijalnom i gospodarskom poviješću hrvatskih zemalja te širega područja jugoistočne Europe pod osmanskom vlašću u XVI–XVIII. st. Istraživao je slavonsko-srijemsko međurječje o čemu je objavio monografije Požega i Požeština u sklopu Osmanlijskog carstva: (1537.–1691.) (1997), Slavonija i Srijem u razdoblju osmanske vladavine (2001) te Grad i selo na srednjem Dunavu: 1526–1690 (Town and Country on the Middle Danube: 1526–1690, 2006). Napisao je i sinteze povijesti hrvatskih krajeva pod osmanskom vlašću Turska Hrvatska (1999) te, kao udžbenik, Hrvatsko-slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskoga Carstva u ranome novom vijeku (2007., sa Željkom Holjevcem). Prvi hrvatski osmanist, od 1984. sudjeluje u radu Međunarodnog odbora za predosmanske i osmanske studije (CIEPO) i Međunarodne udruge za osmansku socijalnu i gospodarsku povijest (IAOSEH). Prevodio je s njemačkoga (Josef Matuz, Walter Beltz) i francuskoga jezika (Maxime Rodinson). Posvećen mu je zbornik radova Život na osmanskoj granici (Life on the Ottoman Border, 2022).
