Mongoli

ilustracija
MONGOLI, glavni paviljon u samostanu Gandan, Ulan Bator
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5

Mongoli, skupina srodnih naroda koji govore mongolskim jezicima u središnjoj, sjevernoj i istočnoj Aziji. Većina živi u Republici Mongoliji (oko 2 milijuna) i Kini (oko 5,2 milijuna, većinom u autonomnoj pokrajini Unutrašnjoj Mongoliji) te u Ruskoj Federaciji (Burjati, Kalmici). Uobičajena je podjela na istočne (Halha, Dariganga, Ordos, Burjati i dr.) i zapadne Mongole ili Ojrate (Bajati, Durbeti, Mungati, Torguti, Kalmici i dr.). Halha Mongoli čine 4/5 stanovništva Republike Mongolije. Većinom su zadržali tradicionalni način života nomadskih stočara; osim ovaca, koje imaju najveću važnost, drže koze, jakove, konje i deve. Tradicionalna nastamba Mongola je jurta. U XVI. st. prihvatili su tibetski lamaizam, ali su sačuvali neke elemente svoje tradicijske religije, šamanizma. Neke su skupine prešle na islam.

Povijest

Samostalan politički savez (ulus) Mongola prvi se put pojavljuje potkraj XI. st. u sjeveroistočnom dijelu današnje Mongolije. Zbog suparništva dvaju vodećih rodova njihovo se prvo carstvo polovicom XII. st. raspalo. Razjedinjene skupine, među njima i turkijsko-mongolske Tatare koji nisu pripadali prvomu savezu, silom je 1195–1206. okupio Džingis-kan, koji je 1206. na sveopćoj mongolskoj skupštini bio izabran za velikoga kana. Tada je započeo ubrzani uspon Mongola. Džingis-kan je 1207–27. proširio mongolsku vlast na zapad do Rusije, na istok do sjeverne Kine i na jug do sjeverne Perzije. Njegovi nasljednici nastavili su osvajanja. Pod Ogotajem (1229–41) dovršeno je zauzeće sjeverne Kine, a njegov je nećak i Džingis-kanov unuk Batu-kan usmjerio mongolske pohode dalje na zapad. Pokorio je Bugare na Volgi i Kumane (1237), podjarmio ruske kneževine, napao Poljsku, spalio Krakov i opustošio Šlesku te potukao njemačko-poljske vitezove kraj Legnice (1241). Istodobno je druga mongolska vojska pobijedila na Tisi hrvatsko-ugarskoga kralja Belu IV. i progonila ga sve do jadranske obale (1241). Na vijest o Ogotajevoj smrti Mongoli su napustili opsadu Trogira i preko Bosne, Dubrovnika i Kotora otišli u Rusiju. Za velikih je kanova Mengkea (1251–59) i Kublaja (1260–94) mongolska moć dosegnula vrhunac. Srušen je Bagdadski kalifat (1258) i osvojena južna Kina (do 1279). O sjaju i raskoši na dvoru velikoga kana u Pekingu, kamo je bila premještena mongolska prijestolnica, svjedoče opisi Marka Pola. Potkraj XIII. st. golemo se Mongolsko Carstvo rascijepilo na nekoliko država: carstvo velikoga kana u Kini (dinastija Yuan), Čagatajev kanat na području Turkestana, državu Ilkanida u Perziji i Zlatnu Hordu u južnoj Rusiji. Od polovice XIV. st. vlast se Mongola postupno urušava. Iz Kine su protjerani 1368., a u Rusiji se, odcjepljenjem Horezma i Velike Nogajske Horde u drugoj polovici XIV. st., raspala Zlatna Horda. Na tom su području u XV. st. nastali samostalni kanati: kazanjski (do 1552), astrahanjski (do 1556), sibirski (do 1584) i krimski (do 1783). Istodobno s raspadom drugoga Mongolskog Carstva nastala je pod Timurom Lenkom, koji se proglasio potomkom Džingis-kanovim, nova država sa središtem u Turkestanu. On je od 1369. do 1402. osvojio područje Inda, Perziju, Horezm, Malu Aziju i Siriju. Nedugo nakon njegove smrti 1405. propalo je i to carstvo. Samo se u području Kabula održao kao samostalni vladar Baber, Timurov potomak. Šireći vlast na jugoistok, utemeljio je državu Velikoga Mogula s prijestolnicom u Delhiju (1526). Veliki moguli Akbar (1556–1605) i Aurangzeb (1658–1707) zagospodarili su cijelom Indijom osim krajnjim jugom. Nakon Aurangzebove smrti država Velikoga Mogula polako propada. Od polovice XVIII. st. veliki mogul u Delhiju zapravo je samo figura u rukama Britanaca.

Jezik

Mongoli govore halha-mongolskim, jednim od jezika mongolske jezične porodice (→ mongolski jezici) i službenim jezikom Republike Mongolije. Mongolski se isprva pisao jednom varijantom tibetskoga pisma koju je 1269. uveo Kublaj-kan, no to je pismo ubrzo zamijenio osobiti mongolski alfabet koji je nastao na temelju turkijskog ujgurskog pisma. Njega je 1941. zamijenila mongolska ćirilica, koja se od ruske razlikuje samo dvama slovima. Najstariji je spomenik mongolskoga jezika Tajna povijest Mongola (→ mongoli, književnost). Nakon propasti mongolske dinastije Yuan (Yüan) u Kini 1368., mongolski se slabo razvijao kao književni jezik, a sustavno izgrađivanje jezičnoga standarda počelo se provoditi tek u XX. st. za socijalističkog sustava.

Književnost

Mongolska narodna književnost javlja se u različitim oblicima (pripovijetke, pjesme, zagonetke, pitalice, rugalice, poslovice i slično), koji imaju dugu tradiciju. Najpoznatije su epske priče u stihu (uligeri), koje su se širile usmenom predajom, a imale su i do 20 000 stihova, najčešće osmeraca, raspoređenih naizmjenično u dvostihe i četverostihe. Odlikuje ih osobita vrsta ponavljanja (paralelizam), a govore o borbama legendarnih junaka, batara, sa zlim silama, čudovišnim višeglavim mangasima. Prvi pisani spomenik mongolske književnosti carska je kronika »Tajna povijest Mongola«, napisana oko 1240. Kako je sačuvana tek u kineskom zapisu (»Yuan chao bi shi«), zbog upitne točnosti prijenosa mongolskoga u kineski ideografski sustav, nije sa sigurnošću protumačena pa je ostala trajnim predmetom proučavanja. U njoj se opisuje Džingis-kanov život i njegovo doba te doba njegovih nasljednika. Važno mjesto u starijoj mongolskoj književnosti zauzimaju i druge povijesne kronike koje često započinju opisom stvaranja svijeta kako bi potom podrijetlo vladarske kuće Džingis-kanova roda nastojale povezati s podrijetlom indijskih i tibetskih vladara. Premda se u predaji kao istaknuti pjesnik i pisac hvalospjeva spominje Čoiđi Odser (XIII. ili XIV. st.), povijesne kronike i nadalje su bile predmetom zanimanja. Takvu je kroniku, »Zlatno dugme« (»Altan tobči«, 1655), napisao Lubsan Dancen, a ona koju je napisao princ Saghan Sečen, »Draguljno dugme« (»Erdeni-yin tobči«, 1662), bila je prožeta budističkim duhom. Naime, potkraj XVI. st. tibetski budizam (lamaizam) prevladao je u Mongoliji i znatno utjecao na cjelokupnu duhovnost i stvaralaštvo. Prevođena su djela tibetskoga pjesnika i asketa Milarepe, koji je zajedno sa svojim učenicima bio zaslužan za prevođenje mnogih indijskih budističkih djela na tibetski pa onda na mongolski: pričâ o Budinu rođenju i životu (sanskrtski jātake), pričâ iz indijske zbirke priča i basni »Pañcatantre« i drugo. Osobito je bio važan prijevod na mongolski kanonskih djela tibetskoga budizma (»Kanjur« 1635., u 108 svezaka, i »Tanjur« 1741., koji u 225 svezaka sadrži komentare te neka nekanonska djela). U XVIII. i XIX. st. prevladavale su mnogobrojne mongolske inačice indijskih budističkih priča koje su nosile neku vjersku ili ćudorednu pouku ili su prenosile neku drugu pouku iz indijske književnosti, npr. »More priča« (»Üliger-ün dalai«) i »Priča o kralju Vikramādityi« (»Bigarmijid«). Od kineskih je djela najpopularniji bio mongolski prijevod »Romana o trima kraljevstvima« (kineski »San guo zhi yan yi«). Krajem XIX. i početkom XX. st. pjesništvo je doživjelo nov uspon. Teme su najčešće bile lirske, društvene i povijesne, nerijetko s didaktičkim nakanama, a pisali su ih pjesnici Vančibalin Gulransa (1820–51), Hišigbat (1849–1916), B. Gelegbalsan (1849–1923) i N. Danzanvanđil (1854–1907). Najistaknutiji književnik toga razdoblja bio je Vančinbalin Inžannaš (1837–91), koji se proslavio višesveščanom fikcionaliziranom poviješću Mongola »Modra knjiga« (»Köke-sudar«). Začetnicima moderne književnosti početkom XX. st. smatraju se prozaik, pjesnik i dramatičar Dašdorđin Nacgdorž (1906–37) te prozaik i književni kritičar Cendijin Damdinsuren (1908–86). Zbog sve veće svijesti o društvenoj ulozi književnosti, osobito nakon 1920., pod utjecajem sovjetskoga socijalističkog realizma, prevladavala je socijalno angažirana književnost, kritika feudalne prošlosti i druge socrealističke teme (eksploatacija radništva, položaj seljaka, važnost mongolsko-sovjetskog prijateljstva, industrijalizacija i drugo). Značajni su realistički romani o svakodnevici toga razdoblja što su ih pisali Bjambin Rinčen (1905–77) i Čadravalin Lodojdama (1916–69). Romane s psihološkim portretima likova i propitivanjem moralnih problema socijalističkoga društva pisali su Erdenebatin Ojun (1918–94), Sonamin Udval (1921–94) i Šandšmjatavin Gadamba (r. 1924). Istaknuti su pjesnici: Čoižilin Čimid (1927–80), Begeijn Javuhulan (1929–82), Reičinij Čoinim (1936–78), Šaravin Surenžav (r. 1938) i Puncagijn Badarč (r. 1939), a pjesnici i prozaisti Daševegin Senge (1916–59), Žigžidijn Bjamba (1933–92), Dordašin Garma (r. 1937) i drugi. Povijesnim romanom o životu Džingis-kanova oca »Esukei-kan« (2003) pisac Luvsandambin Dašnjam (r. 1943) svjedoči o trajnom zanimanju mongolskih književnika za velike teme iz doba stvaranja Mongolskoga Carstva.

Likovne umjetnosti

Od XIII. do XVI. st. mongolska je umjetnost bila pod snažnim utjecajem kineske umjetnosti (raskošna Ogotajeva palača u Karakorumu, XIII. st.), potom je od XVI. do XX. st. zamjetan tibetski utjecaj. U tom su razdoblju bila podignuta mnogobrojna lamaistička svetišta (ističe se Erdene Zuu iz 1586., kompleks od 100 hramova opasanih stupama, u Mongoliji zvanih suburgan). U XX. st. na razvoj moderne arhitekture, poglavito u velikim gradovima u izgradnji monumentalnih javnih građevina, utjecali su u prvome redu sovjetski arhitekti, ali se opažaju i utjecaji zapadnoeuropske arhitekture (Dramsko kazalište i hotel Ulan Bator iz 1961. u Ulan Batoru). Nakon 1992. ulažu se veliki napori u zaštitu spomeničke baštine, a u graditeljstvu češće se provodi tipično tradicionalan raspored unutarnjega prostora građevina i dekoracija. U slikarstvu budističkoga razdoblja bilo je razvijeno umijeće oslikavanja svitaka i zidno slikarstvo, a među kiparima osobito se ističe Zanabazar (1635–1723., izveo veći broj kultnih statua). U XX. st., zaokupljeni suvremenim i povijesnim motivima, stvarali su kipari Sonomin Čojmbol (1907–70; spomenik Suhe Batoru) i Njamin Žamba (»Kroćenje divljega konja«) te slikari Bjambasuren Šarav (1869–1939), Dolgorin Manibadar (1889–1963), Očirin Cevegžav, Uržingijn Jadamsuren (1905–87), Dulamin Damdinsuren (1910–84) i dr. Nakon demokratizacije 1990-ih mongolsku umjetnost obilježava tematska i stilska raznolikost. Dugu tradiciju u Mongolâ ima primijenjena umjetnost. Na platnenim jurtama, odjeći, drvenom pokućstvu i posuđu te predmetima od kože prevladava biljna i životinjska ornamentika, gusto iscrtana i redovito obojena intenzivnim bojama. Osobito je raskošan tradicionalni nakit od plemenitih i običnih kovina, koralja, bisera, dragoga i poludragoga kamenja.

Mongoli. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 27.5.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=41685>.