monoteletizam

monoteletizam (prema biz. grč. μονοϑελῆται: monoteleti, od mono- + grč. ϑέλησις: volja), kristološko naučavanje prema kojem Krist ima doduše dvije naravi – božansku i čovječju – ali samo jednu volju i djelovanje (grč. μία ϑέλησις, μία ἐνέργεια); trebalo je biti temelj za prevladavanje monofizitizma. Zastupao ga je carigradski patrijarh Sergije (610–638), kojemu je bizantski car Heraklije (610–641) povjerio da u državnome interesu pomiri suprotstavljene strane, što je prihvatio i papa Honorije I. (625–638). Unatoč nastojanju bizantskih careva da se monoteletizam održi, on je kao nametnuta formulacija ostao bez pristaša. Protiv carskih dekreta (Ekthesis i Typos) i uvođenja monoteletizma ustali su pape Martin I. (649–655) i Leon II. (682–683) te bizantski teolog Maksim Ispovjedalac. Treći carigradski koncil (680–681) osudio je monoteletizam i prihvatio naučavanje da u Kristu postoje dvije naravi i dvije volje (dioteletizam). – Sljedbenici monoteletizma nazivaju se monoteleti.