motivacija

motivacija (prema motiv).

1. Psihički proces koji nas potiče na mentalne ili tjelesne aktivnosti, i »iznutra« djeluje na naše ponašanje. Motivacija je u psihologiji zamijenila nekadašnji pojam »volje«, koji se ubraja u »psihologiju moći« (»moć govora«, »moć volje« i sl.). I čuvstva (emocije) nas potiču na aktivnosti pa suvremeni psiholozi ne postavljaju granicu između motivacije i emocija. Motivacijsko ponašanje možemo predočiti kružnim crtežem: u početku postoji motiv ili potreba za ostvarenjem nekoga cilja, nakon toga slijedi ponašanje kojim nastojimo doprijeti do toga cilja, a ako ga uspijemo ostvariti (prije ili poslije), razvije se potreba za novim, višim ciljem, i »motivacijski ciklus« se ponavlja. Na putu do cilja nailazimo na različite zapreke: fizičke (neprohodan put i sl.), društvene (zakonske, vjerske i druge zabrane) i osobne (nedovoljna tjelesna ili psihička sposobnost, borba motiva). Ako je motivacija jaka, a zapreke nepremostive, javlja se izričita neugoda, nemir ili bijes, poznat kao frustracija. U teorijama motivacije poznata je »hijerarhijska teorija« A. H. Maslowa, prema kojoj pojavljivanje naših motiva ima svoj redoslijed. Na prvome su mjestu motivi preživljavanja, zatim sigurnosti, pa potrebe za ljubavlju i prijateljstvom te društvenim ugledom i »samoostvarivanjem«. Poznata je i provjerena Herzbergova »dvofaktorska teorija« motivacije. Ako postoje faktori zadovoljstva (npr. »voljeti svoj posao«), to nas motivira i zadovoljni smo, ali ako ih nema, nema ni zadovoljstva, ali nismo »aktivno nezadovoljni«. Ako postoje faktori nezadovoljstva (npr. tiranski šef), mi smo nezadovoljni, ali ako ih nema, nismo »aktivno zadovoljni«. »Sadržajne« teorije (kojima je cilj naći što sve čovjeka motivira) u suvremenoj psihologiji zamjenjuju se »procesnim« teorijama motivacije. One se ne bave pitanjem što nas motivira ili ne motivira, već nastoje odgovoriti na pitanje kako u konkretnoj situaciji donosimo odluku o tome što ćemo učiniti. Te su »procesne« teorije odgovorile na pitanje zašto ljudi često rade stvari koje ih ne privlače, ali su ipak donijeli odluku da ih rade. Nekadanje geslo oglasa i reklama koje tvrdi da treba naći ono što čovjeka zanima pa će on zbog toga usmjeravati svoje ponašanje prema tim ciljevima, time je oboreno.

2. Skup okolnosti, razloga, namjera i pobuda koji upravljaju postupcima književnih likova. Ruski formalisti određivali su motivaciju kao pripovjedni postupak opravdanog uvođenja pojedinih motiva, odn. kao osobitu logičku povezanost elemenata kompozicije književnog teksta. Iz perspektive vladajućih modela vjerodostojnosti sustav književnomotivacijskih postupaka često ostavlja dojam nelogičnosti, no uloga je motivacije baš u tom ogoljivanju samorazumljive zbilje. Ona očuđava u tekst unesenu građu. Uvođenje motivacije opravdava se njezinom nužnošću u kompoziciji (kompozicijska motivacija), vjerojatnošću u razvoju teme (realistična motivacija) ili zakonima umjetničke izgradnje teksta (umjetnička motivacija).

3. Motivacija ili motiviranost jezičnoga znaka glasovni je odnos nužnosti veze što ju govornik uspostavlja između oblika neke riječi i njezina značenja (sadržaja), ili pak između riječi i nekoga drugog znaka. Za F. de Saussurea sve su riječi, osim onomatopeja, nemotivirane (nema nikakve nužnosti da se ista pojava u hrvatskome zove stablo, u francuskome arbre, u njemačkome Baum). No u tvorbi riječi govori se o motivaciji onda kada se jedinstveno značenje izvedenice ili složenice može izvesti iz značenja sastavnih dijelova (čitateljstvo, građanstvo prema čitatelj, građan[in] i -stvo; veleposlanstvo, veletrgovina prema vele- i poslanstvo, trgovina). U takvim je slučajevima riječ o relativnoj unutarjezičnoj motivaciji.

motivacija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=42115>.