Mukačevo (ukrajinski i ruski Мукачево [muka'čevo] i [muka'č’ivə]; do 2017. ukrajinski Mukačeve/Мукачеве [muka'čeve]; madžarski Munkács [mu'nka:č]), grad u Zakarpatskoj oblasti, zapadna Ukrajina; 85 976 st. (2020). Leži na obalama rijeke Latoricje (slovački Latorica) u blizini granice prema Slovačkoj i Madžarskoj (40 do 50 km) te Rumunjskoj i Poljskoj (90 do 100 km). Među arhitektonskim kulturnopovijesnim spomenicima ističu se dvorac Palanok građen u XIV–XV. st. (pregrađen u XVII. st.; danas povijesni muzej), palača Rákóczyjevih ili Bijela palača (XVII. st., pregrađena u XVIII. st.), gotička kapelica (XIV. st.) i manastir (XIV. st., poslije pregrađivan). Tekstilna, drvna, elektrotehnička i prehrambena industrija, proizvodnja mjernih instrumenata, skija, igračaka; preradba duhana; podrumarstvo. U okolici ugljenokopi. Cestovno je čvorište, na željezničkoj pruzi koja iz Moskve i Kijeva vodi prema srednjoj Europi (Prag, Budimpešta).
Prvi se put spominje oko 1138., u sastavu Ugarske, potom Kijevske Rusi pa Kijevske Kneževine do provale Tatara 1241. kada je razoren. Od 1321. ponovno pod Ugarskom, neko je vrijeme vazalni posjed ukrajinskoga kneza Fjodora (Fedira) Korijatoviča (1396–1414), a 1445. proglašen je slobodnim kraljevskim gradom. Od Mohačke bitke 1526. najdulje je u posjedu obitelji Rákóczy pa je bio glavni grad Transilvanijske Kneževine u vrijeme kada su članovi te obitelji bili njezini vladari (1630–57., 1659–60). Jelena Zrinska, kći Petra Zrinskoga, a žena Franje I. Rákóczyja, branila je 1686–88. Mukačevo od napada habsburških vojski. Habsburgovci su naposlijetku zavladali gradom 1711. Nakon I. svjetskog rata pripalo je 1919. Čehoslovačkoj, a 1938. Madžarskoj. Crvena armija osvojila ga je u listopadu 1944. te je ušao u sastav SSSR-a (kao dio Ukrajine).
