STRUKE:

muzikologija

muzikologija (muzika + -logija), znanstveno proučavanje glazbe kao dio znanosti o umjetnostima u području humanističkih znanosti. Smatra se da muzikologija proučava glazbu kao predmet u okvirima fizičkih, psiholoških, estetičkih i kulturnih pojava, ali i djelatnost čovjeka glazbenika (skladatelja, izvoditelja) i slušatelja u njegovu društvenom i kulturnom ozračju. U tom smislu muzikologija se metodološki približila humanističkim i društvenim disciplinama poput antropologije, etnologije, lingvistike, sociologije i kulturne teorije. Muzikologija se kao moderna znanost počela konstituirati pol. XIX. st. na njemačkom govornom području, kada je počela ulaziti i u programe sveučilišnih studija, ali su se pojedini aspekti glazbe teorijski proučavali već od antičkog doba. Tako su pitagorejci istraživali brojčane odnose zvuka i glazbenih intervala, povezujući glazbu s harmonijskim zakonitostima u čovjekovu tijelu i makrokozmosu. Ta se tradicija nastavila u europskom srednjovjekovlju i renesansi, kada su se opći teorijsko-spekulativni aspekti glazbe proučavali u okvirima tzv. kvadrivija zajedno s aritmetikom, geometrijom i astronomijom. Tijekom XVII. i XVIII. st. općim su se teorijskim proučavanjem glazbe bavili pretežito filozofi, prirodoznanstvenici i enciklopedisti (npr. R. Descartes, M. Praetorius, M. Mersenne, A. Kircher, J. Sauveur, L. Euler, J.-J. Rousseau i dr.), a javili su se i prvi obuhvatniji pokušaji pisanja povijesti glazbe (G. B. Martini, J. N. Forkel). Uža glazbenoteorijska problematika, koja uključuje kompozicijske i izvoditeljske aspekte, imala je dugu i kontinuiranu tradiciju od antičkog doba do novoga vijeka (npr. Aristoksen, Boetije, Guido iz Arezza, Johannes de Muris, Ph. de Vitry, J. Tinctoris, H. Glarean, G. Zarlino, J.-Ph. Rameau, J. J. Quantz, C. Ph. E. Bach i mnogi drugi). Od druge pol. XIX. st. (G. Adler) muzikologija se podijelila na tri glavna područja, historijsku i sistematsku muzikologiju te etnomuzikologiju, i ta podjela, uz neke modifikacije, vrijedi do danas. Historijska muzikologija proučava glazbene pojave (djela, stilove, primalaštvo glazbe i dr.) kao dijelove povijesno-evolucijskih procesa uz pomoć niza drugih znanosti: opće povijesti, paleografije, liturgije, povijesti književnosti i kazališta, biografike, arhivistike, knjižničarstva i dr. Sistematska muzikologija proučava pretežno ahistorijske glazbene pojave (estetika i sociologija glazbe, akustika, fiziologija i psihologija glazbe, spoznajna teorija i dr.), ali u novije je doba uobičajena interakcija tih poddisciplina i historijske muzikologije. Postmodernističke tendencije uključile su istraživanja odnosa glazbe, roda i spola, semiotiku glazbe, strukturalnu antropologiju, psihoanalizu i dr. Starije definicije određivale su etnomuzikologiju kao studij folklorne, narodne ili tradicionalne glazbe europskoga sela ili izvaneuropskih kultura, a danas prevladava teorija i praksa etnomuzikologije kao proučavanja društvenih i kulturnih aspekata glazbe i plesa u lokalnom i globalnom kontekstu. Među najistaknutije muzikologe od ustanovljenja moderne discipline ubrajaju se F. J. Fétis, E. Hanslick, G. Adler, H. Riemann, A. Pirro, F. Blume, J. Chailley, W. Wiora, H. H. Eggebrecht, C. Dahlhaus, Richard Taruskin, C. Sachs, Ch. Seeger, J. Kunst, B. Nettl, Allan P. Merriam, John Blacking i dr. – U Hrvatskoj se napisi muzikološke naravi bilježe od XV. do XVIII. st. (P. P. Vergerije st., F. Grisogono, P. Skalić, F. Petrić, N. V. Gučetić, M. Monaldi, G. Alberti, J. Križanić, Đ. Baglivi, M. Šilobod-Bolšić, Josip Franjo Domin, J. Bajamonti i dr.), a modernu je muzikologiju utemeljio u drugoj pol. XIX. st. F. Ks. Kuhač. Tijekom XX. st. razvile su se u Hrvatskoj i historijska i sistematska muzikologija te etnomuzikologija, kojima su glavni predmeti istraživanja povijest hrvatske glazbe, hrvatska tradicijska glazba te estetika glazbe. Glavni su predstavnici B. Širola, D. Plamenac, J. Andreis, A. Vidaković, L. Županović, I. Supičić, K. Kos, B. Bujić, V. Žganec, J. Bezić i dr.

muzikologija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=42634>.