TRAŽI DALJE:
STRUKE:

N

ilustracija
N, razvoj slova: 1. egipatski hijeroglif, 2. rano semitsko pismo, 3. feničko pismo (nun), 4. aramejsko pismo, 5. rano grčko pismo, 6. klasično grčko pismo, 7. oskičko pismo, 8. umbrijsko pismo, 9. klasična rimska kapitala, 10. kurzivna rimska minuskula, 11. beneventana, 12. gotica

N. 1. Devetnaesto slovo hrvatske abecede i trinaesto latinske, za sonant /n/, silabičkoga imena en. Oblikovni kontinuitet možemo pratiti sve do ranosemitskoga nun, okomite, dvostruko zavijene linije, što se dalje izvodi prema egip. hijeroglifu, s ukošenom valovitom linijom, koji je predstavljao zmiju. U starohebrejskom i aramejskom pismu slovni se oblik pojednostavnjuje, uspravlja, zavoji se znatno ublažavaju. U ranome grčkom pismu samo se po manjku jednoga zupca razlikuje od istodobnoga slova M. Tek se u klasičnom grčkom alfabetu, od V/IV. st. pr. Kr., duga lijeva linija ustalila kao usporedna liniji na desnoj strani slova. Kroz povijest grčkog pisma razlikovao se nagib poprečne crtice; u srednjem vijeku, kada je i ovo slovo preneseno u ćirilicu (→ naš), nije rijedak ni posve vodoravan položaj. U italičkim pismima naizmjence se pišu stariji nesimetrični i mlađi simetrični oblici, a u klasičnoj se rim. kapitali stabilizirao oblik iz klasičnoga grčkog pisma, kakav se piše i u suvremenoj latiničkoj majuskuli. Minuskulni oblik kakav danas poznajemo, gdje umjesto dijagonale stoji povišena polukružna spojna linija, koja se priljubljuje uz gornju granicu unutrašnjega slovnog polja i koja se okomito spušta na desno, zapaža se već u rim. kurzivnoj minuskuli. Taj se oblik nije, osim u stupnju oblosti i uglatosti oblika i u izduženosti, znatnije mijenjao kroz povijest. Suvremena paleografija odbacuje veze glagoljičkoga slova naš s latiničkim ili grčkim oblikom.

Kroz povijest hrvatskoga latiničkog pravopisanja jedina je osebujnost u pisanju slova n natpisna kratica u obliku tilde, koju katkada pišu neki autori iz svih hrvatskih regija, osim Boke i Slavonije, od XVI. do polovice XVIII. st., iznad vokala ispred izostavljenoga n.

U hrvatskome je n alveolarni (nadzubni) nazalni (nosni) sonant. Neki govornici taj glas izgovaraju kao dentalni (zubni) sonant. Fonem /n/ u hrvatskom jeziku stoji u oprjeci spram dvousnenoga nazalnog sonanta /m/ po mjestu tvorbe, a od zatvornog suglasnika /d/ razlikuje se u prvom redu obilježjem nazalnosti. Fonem /n/ ima kao alofon velarni (mekonepčani) nazalni sonant [ŋ], koji se ostvaruje ispred velarnih suglasnika /k/ i /g/, npr. u riječima tanko i mango. Hrvatski glas n postao je od praslavenskoga i indoeur. *n, npr. u riječi nov < praslav. *novъ (rus. novyj) < indoeur. *newos (lat. novus). U hrvatskome n dolazi i u mnogobrojnim posuđenicama iz drugih jezika: norma (< lat.), nafta (< grč.), nišan (< tur.), negliže (< franc.), nokaut (< engl.), itd. Slogovno *n, koje je postojalo u indoeur. prajeziku, u praslavenskom se većinom odrazilo kao *ę (»nazalno e«). U hrvatskome je praslavensko *ę dalo e, kao u riječi pamet < prasl. *pa-mętь < indoeur. *mntis (lat. mens, genitiv mentis: um).

2. U matematici, znak (N) za skup prirodnih brojeva; znak (n) za prirodni broj (latinski naturalis numerus).

3. U mjeriteljstvu, (N) znak za mjernu jedinicu njutn; (n) znak za decimalni predmetak nano-.

4. U kemiji, (N) simbol za dušik (latinski nitrogenium).

5. U geografiji i na kompasima, međunarodna oznaka (N) za sjever (prema engleskom North), odnosno sjevernu geografsku širinu.

6. U fizici, znak (N) za brojnost; znak (NA) za Avogadrovu konstantu; znak (n) za količinu tvari i indeks loma.

N. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 9.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=42664>.