nacija

nacija (lat. natio: rod, pleme, narod), društvena zajednica koja se temelji na: a) uvjerenju svojih članova u zajedničko podrijetlo i sudbinu u prošlosti; b) posebnosti jezika, religije, običaja i niza simboličkih sredstava za obilježavanje kolektivne pripadnosti (himne, zastave, grbovi, spomenici, proslave); c) osjećaju zajedničke solidarnosti, ponosa i društvene jednakosti; d) političkoj organiziranosti u rasponu od pokreta za zaštitu kulturnih posebnosti do državne samostalnosti.

Nastanak nacije

U nekim jezicima (engleski, francuski) nacija označava državu, zemlju i narod u smislu zajednice ljudi istog etničkoga podrijetla i pripadnosti. U UNESCO-u, Međunarodnome sociološkom udruženju i drugim stručnim udruženjima društvenih znanosti izrađena je terminologija prema kojoj je etničko ishodišni termin za različite oblike etničkih zajednica (pleme, etnija, polietnička društva, etnička manjina, itd.) i nacija u prošlosti i danas (protonacija, subnacija, nacija-država, država-nacija, višenacionalna država, višedržavna nacija, itd. /Fred W. Riggs/). Premda takvo razvrstavanje podsjeća na rodoslovno stablo i pretpostavlja da postoji kontinuitet između starijih i novijih oblika postojanja nacionalnih zajednica, većina razvojnih uvjeta za nastanak nacionalne ideje i masovnog okupljanja pripada modernoj epohi, po čem se nacija razlikuje od sličnih zajednica u prošlosti, kao što su etničke, vjerske i lokalne zajednice, kraljevstva, kneževstva i dr. Riječ natio u (europskoj) predmodernoj povijesti prešla je isti značenjski put: isprva je označivala skupinu stranaca, potom srednjovjekovna sveučilišta, studentske udruge, crkvena vijeća, plemstvo i, napokon, stanovništvo neke zemlje, odnosno narod. U Hrvatskoj se tako izraz »nacija« ili »politička nacija« u XIX. st. odnosio na (hrvatsko) plemstvo.

Nacionalni identitet

Nacionalni identitet se od drugih oblika društvenoga identiteta razlikuje ponajprije po svojem opsegu, jer nadilazi lokalnu pripadnost, pripadnost društvenim slojevima, političkim strankama ili religijskim uvjerenjima, a često i teritorijima te državama, što u prednacionalnoj prošlosti najčešće nije bilo moguće. Tako se npr. etnička pripadnost nužno vezivala uz stalešku ili klasnu pripadnost, pa su se identiteti i ideje o podrijetlu puka i plemstva više razdvajali nego dodirivali. Plemstvo je bilo međunarodni te kulturno ili jezično raznolik stalež, koji se često služio samo jednim, prestižnim ili službenim jezikom, a po uzoru na članove vladarskih dinastija njegovi su se pripadnici vjenčavali radi preuzimanja vlasti u pojedinim zemljama. Građanstvo je, međutim, kao nova društvena klasa u usponu, produbljivalo svoje veze u domaćem društvu i izražavalo simboličku srodnost s domaćim pukom. U zemljama na istoku Europe vodeću ulogu u nacionalnim pokretima u prvo su vrijeme zbog nerazvijenosti građanskoga sloja imali plemstvo i crkva, a nerijetko i vojni časnici. S druge strane, nacionalna pripadnost u pravilu isključuje pripadnost članova nekoj drugoj naciji, pa ono što nacionalno dobiva u dubini društva, gubi u širini. Taj paradoks uvjetovan je društvenim razvojem u proteklih nekoliko stoljeća, koji potiče političku te u prvo vrijeme ekonomsku integraciju društva na nacionalnoj osnovi, čime se uspostavljaju mnogobrojne države namjesto nekolicine carstava koja dijele svjetski prostor.

Nacionalni osjećaj

Nacionalni osjećaj nastao je (Liah Greenfeld) prvo u Engleskoj u XVI. st., u povodu odvajanja engleske krune i crkve od papinskog autoriteta. Time je uspostavljen opći oblik nacionalne ideje s dvostrukim predznakom: osjećajem zajedničke pripadnosti i građanskog ponosa, što vodi unutrašnjemu jedinstvu, te zazorom ili resantimanom prema drugima (narodima, državama). Slična dvostrukost obilježila je i rađanje ideje francuske nacije, gdje se (Rousseauovo) značenje nacije kao »suverenoga naroda«, ideje vodilje Francuske revolucije i temelja moderne demokracije, isprepleće s nacionalizmom, najprije u obliku odbojnosti prema Engleskoj, a potom, osobito u Napoleonovo doba, francuskoga poslanja u odnosu na ostatak Europe. Slično je obilježena izgradnja američke nacije, iznutra ponesene idejom slobode i demokracije, a izvana borbom protiv engleske krune, kao i svi ostali slučajevi izgradnje nacije, kako u Europi tako i na drugim kontinentima. U južnoj, srednjoj i istočnoj Europi, društveno nepravednu vlast, koje je središte u carskim prijestolnicama (Beč, Istanbul, Moskva), nacionalni pokreti označuju kao tuđinsku, a slično je s antikolonijalnim pokretima na drugim kontinentima. U svim su slučajevima, dakle, unutarnja mobilizacija i društveno povezivanje poduprti vanjskim antagonizmom. U izgradnji hrvatske nacije ta je crta dolazila do izražaja u stajalištima nacionalnih političkih vođa prema Austriji, Madžarskoj, Srbiji, itd.

Za širenje nacionalne ideje bila je odsudna modernizacija gospodarstva, obrazovanja i politike. Industrijsko gospodarstvo, koje nadilazi lokalne okvire, utjecalo je na pokretljivost stanovništva na većem prostoru. Masovno širenje pismenosti, što je u protestantskim zemljama započelo ranije, kako bi se vjernici izravno upoznali sa sadržajem Biblije, te masovno školsko obrazovanje, odgovarali su potrebama industrije za izučenom radnom snagom, vojske za školovanim časničkim kadrom te novim elitama koje su svoje poruke prenosile drugim slojevima društva, sebe predstavljale kao dio naroda, a svoju (tzv. visoku) kulturu kao dio opće, tj. nacionalne kulture. Za oblikovanje doživljaja nacionalne pripadnosti ili zajednice u masovnim razmjerima najvažnija je uloga medija, a oni, kako objašnjava Benedict Anderson, stvaraju sliku zajednice među ljudima od kojih se većina nikada neće izravno upoznati.

Institucionalni oblik u kojem se dovršava proces nacionalnog udruživanja u zajednicu jest suvremena država, koja se često naziva nacionalna država zbog toga što nacija čini osnovu države, bilo u značenju suverenoga naroda, dakle političko-demokratskih uvjerenja, bilo etničke pripadnosti, dakle posebnog identiteta, a najčešće u kombinaciji obaju shvaćanja. Nacionalnoj državi prethodili su oblici državne vlasti koji su se temeljili ponajprije na vjerskoj pripadnosti, što se u Europi dramatično premetnulo u vjerske sukobe i ratove koji su završili Westfalskim mirom 1648. i uspostavom načela teritorijalne pripadnosti. Okosnicu sustava teritorijalnih država činila su mnogonacionalna carstva sa svojim kolonijalnim posjedima u Africi, Americi, Aziji i Australiji. U takvom svijetu nastale su ideje i pokreti za osnivanje novih država na nacionalnoj osnovi. U odnosu na teritorijalnu i vjersku suverenost, nacionalna suverenost uvodi dva nova čimbenika. Prvo je vernakularni jezik koji postaje standardan i služben namjesto službenoga jezika bivšega carstva. Drugo su ideje i institucionalni mehanizmi društvene pravde i jednakosti, koji nepravde i nejednakosti često poistovjećuju sa stranom vlašću ili pak s tvrtkama i drugim ustanovama, što služi kao osnova ideologiji nacionalizma, kako u novim tako i u zrelim demokracijama. Ipak, u nedemokratskim mnogonacionalnim ili mnogoetničkim državama prevlast jednoga naroda nad drugima puno je češća nego u demokratskima. Na međunarodnoj razini, pak, koja je određena različitim odnosima među državama, od miroljubive suradnje do ratnih sukoba, obrazac demokracije primjenjuje se teško ili nikako, a primjenjuje se obrazac »velikih« i »malih« (sila, država, naroda) u obliku gospodarske, vojne, kulturne ili jezične prevlasti. Tako temeljna ideja jednakosti i slobode, koju su iznjedrile moderne građanske revolucije i nacionalni pokreti, ostaje problematična, kako u unutarnacionalnome, državnome, tako i u međunarodnome poretku koji je formalno predstavljen organizacijom UN-a u njezinu plenarnom, skupštinskom sastavu, a u pogledu stvarne moći Vijećem sigurnosti sastavljenim od predstavnika pet najutjecajnijih nacionalnih država.

Međunarodno priznavanje država ne pripada nužno u istu političku i pravnu kategoriju s priznavanjem postojanja različitih nacija ili etničkih zajednica i poštovanjem njihovih prava. Naprotiv, putovi stvaranja država i nacija, a osobito drugih etničkih zajednica, dugo su bili odvojeni. U svijetu postoji puno više etničkih zajednica, prije svega jezičnih (prema nekim procjenama oko sedam tisuća), nego država (dvjestotinjak država članica UN-a), što znači da se golema većina etničkih zajednica u svijetu nije politički organizirala u nacionalne pokrete radi odcjepljenja od postojećih država ili stvaranja novih. Taj se nerazmjer ne bi činio problematičnim da ga takvim nije učinio (rani) nacionalizam. U XIX. st. nacionalni pokreti u Europi širili su se, naime, u znaku proturječnih uvjerenja: jedni su smatrali da svaki narod mora imati svoju državu (Giuseppe Mazzini), a drugi da »kvalificirani« narodi moraju biti dovoljno veliki po broju stanovnika, imati svoje plemstvo, tradiciju pisane riječi, pa čak i dokazanu »osvajačku sposobnost«. Takva su se shvaćanja znatno zakomplicirala doktrinom o »pravu naroda na samoodređenje«, najpoznatiji zagovornik koje je bio američki predsjednik Thomas Woodrow Wilson, a što je bilo odlučujuće u oblikovanju novih država na tlu raspadnutih carstava, Osmanskog i Austro-Ugarskoga nakon I. svjetskoga rata. Zagovornici istoga načela poticali su bilo odcjepljenje, bilo pripajanje pojedinih naroda ili njihovih dijelova. Razdoblje nakon osnutka UN-a 1945. proteklo je u znaku politike priznavanja prava naroda, pri čem su se pod »narodima« ponajprije razumijevali kolonizirani starosjedilački narodi u Africi i Aziji. Tako se smisao jedne od najvažnijih doktrina o naciji sveo na instrument međunarodne politike ili politike velikih sila, jer potonje uglavnom odlučuju o izgledima za uspostavu novih država na nacionalnoj ili drugoj osnovi. Pojam »narod«, odnosno nacija, izgubio je jasnoću i postao izvorom političkoga pitanja o tome tko ima, a tko nema pravo na osnivanje (vlastite) države. Potaknuta ratovima na području bivše Jugoslavije, u kojima se, na temelju sličnoga shvaćanja prava na samoodređenje (do odcjepljenja), pokušalo neke od novonastalih država ili novostvorenih teritorija zasnovati na etničkoj isključivosti, uključujući i rezultate etničkog čišćenja, međunarodna je zajednica putem UN-a i Europske unije (Badinterova komisija) utvrdila načelo demokracije, u prvome redu poštovanje i zaštitu manjinskih prava, kao temelj za priznavanje novih država, a kao granice država uzimaju se one koje su prethodno bile ustanovljene kao granice jedinica bivših država, ili one koje su rezultat dogovora među zainteresiranim stranama ili međunarodne arbitraže. Time je učvršćeno demokratsko značenje nacije, odnosno suverenosti naroda, utjelovljeno u državi koja zbog toga, u pravnome smislu, ne pripada isključivo jednomu narodu nego građanima ili državljanima bez obzira na njihovo etničko, vjersko i drugo podrijetlo.

Tipovi nacija

S obzirom na način nastanka nacija u XX. st. se, osobito na Zapadu, uvriježilo razlikovanje »državnih« i »kulturnih nacija« (Friedrich Meinecke), slično »klasičnih« i »novih nacija« (George Hugh Seton-Watson), odnosno »zapadnoga« i »istočnoga nacionalizma« (Hans Kohn). Prema tom shvaćanju, u prvome slučaju vrijedi građanski princip nacionalne pripadnosti, koji je širok i uključiv, a u drugome slučaju etnički, koji je uzak i isključiv. Ta se različita načela primjenjuju kada je riječ o državljanstvu i politici prema useljenicima. Tako se npr. u Francuskoj ili SAD-u državljanstvo stječe bilo samim činom rođenja osobe na tlu tih zemalja (ius soli), bilo političkim uvjerenjem (npr. deklarativnim prihvaćanjem demokratskih odredbi ustava), a u Njemačkoj se, donedavno, pravo državljanstva dodjeljivalo ponajprije prema kriteriju krvnoga srodstva (ius sanguinis), odnosno etničke pripadnosti (njemačka nacionalnost). U današnjim se raspravama osporava shvaćanje da su građanske nacije, za razliku od etničkih, uključivije, jer je pravo građanstva ili državljanstva svugdje (Rogers Brubaker) ograničeno, najčešće zbog ekonomskih razloga (npr. ograničena ponuda na tržištu rada ili nedostatna sredstva za financiranje smještaja većeg broja useljenika). Zbog toga sve više zemalja napušta etničko određenje nacije, odnosno državljanstva, u korist države građana (što je eksplicitno učinila i Republika Hrvatska zakonodavstvom koje izjednačuje prava manjina s pravima etnonacionalne većine, tj. Hrvata). Naposljetku, isključivost građanskih nacija, kao i etničkih, u okviru nacionalne države očituje se u upotrebi jednoga službenoga jezika. Čak i u Švicarskoj, koja na saveznoj razini ima tri službena jezika, u pojedinim je kantonima samo jedan od jezika službeni.

Postoji razlikovanje između »državnih« i »nedržavnih nacija«, a upućuje na činjenicu da većina nacija ili etničkih skupina nema državu u kojoj predstavlja većinu ili koja po njima nosi ime. Također, mnogi narodi žive u nekoliko država (npr. Kurdi na Bliskom istoku, Laponci u Skandinaviji), ili su raštrkani u većem broju država (npr. Romi). No budući da rijetko koji narod živi samo u jednoj državi, a da u nekoj drugoj državi ne čini manjinu (dijaspora), izraz »nedržavna nacija« gubi normativni smisao u demokratskome društvu s obzirom na načelo jednakosti pred zakonom. Ali demokratsko se načelo, premda upisano u ustavima većine zemalja, u mnogim zemljama u praksi još teško provodi, što prije svega »nedržavnim narodima« umanjuje izglede za jednakost pred vlašću (npr. slučaj Roma u Hrvatskoj i mnogim drugim europskim zemljama).

Općenito, različiti tipovi nacija ili situacija u kojima se nalaze proizlaze iz doista raznovrsnih povijesnih okolnosti te kulturnih i političkih osobitosti pojedinih područja. Tako se u Europi, kao kolijevci nacija i nacionalizma, može, prema Ernstu Gellneru, razlikovati nekoliko (vremenskih) zona. U prvoj su nacije proizišle iz dinastičkih carstava (sa sjedištima u Londonu, Parizu, Madridu i Lisabonu). One nisu imale gotovo nikakvih teškoća u sjedinjavanju svojih kulturnih elemenata, u prvome redu jezika, i politike, odnosno države, u jednu cjelinu. Drugdje su se nacije, npr. u srednjoj i istočnoj Europi, gradile s pomoću nacionalnih pokreta u dugome procesu od intelektualnoga preko političkoga pridobivanja do masovne mobilizacije (Miroslav Hroch). U drugoj europskoj zoni, koju čine Italija i Njemačka, postojala je, doduše, već dugo prepoznatljiva nacionalna kulturna elita, ali bez države, dok je (nacionalno srodno) stanovništvo bilo rascjepkano u različitim područjima ili pod različitim vlastima: stoga je tek masovni nacionalni pokret ujedinio dijelove u cjelinu. U trećoj i četvrtoj zoni, koje čine srednja i istočna Europa, situacija je bila (i ostala) daleko složenija, zbog toga što su kulture i narodi u većini tih područja (bili) prilično izmiješani, države su bile strane ili su se takvima doživljavale, a u razdoblju boljševizma napetosti na nacionalnoj osnovi bile su potisnute i strogo nadzirane od režima, a ne razrješavane na demokratski način. Zato je nastanak novih nacionalnih država dovodio do nasilnoga prekrajanja granica ili teritorija i protjerivanja stanovništva, odnosno etničkog čišćenja. Dakle, ono što je u matici bilo napravljeno gotovo bez teškoća na periferiji se odvijalo znatno teže, često s mnogo ljudskih i materijalnih gubitaka, pa se ponovno postavlja pitanje o mogućnosti demokratskoga razvoja nacionalne države. Ključni su za Europu u tom pogledu izgradnja i proširenje Europske unije. Time se, s jedne strane, uspostavlja novi model velike nadnacionalne države na demokratskoj osnovi, bez premca u povijesti, a s druge se omogućuje da se svi sporovi ili sukobi na nacionalnoj ili etničkoj osnovi rješavaju mirnim putem, u dijalogu i u sklopu zakonskih propisa koji jamče jednak postupak prema svim stranama. Ipak, neka značajna pitanja ostaju otvorenima, prije svega je li nova europska država savez potaknut isključivo ekonomskim interesima, radi bolje konkurentnosti u odnosu na američko ili japansko (a danas kinesko) gospodarstvo, ili se, također, stvaraju i neke druge, i dublje, veze nalik nekadašnjoj gradnji nacionalnih država, npr. stvaranje »europskoga naroda« kao demosa. Ispitivanja javnoga mišljenja pokazuju da stanovništvo u novim članicama ili u zemljama koje su kandidati za članstvo u Europskoj uniji puno više polaže nade u europsku solidarnost nalik nacionalnoj nego stanovništvo u zemljama starim članicama, koje Europu radije prihvaćaju kao zajednicu u kojoj su svakoj članici najvažniji vlastiti interesi.

Nacija i globalizacija

Novo udruživanje u nadnacionalne saveze, poput europskoga, odvija se, za razliku od carstava u prošlosti, na dobrovoljnoj i demokratskoj osnovi, referendumom ili parlamentarnim odlučivanjem u pojedinim državama. Pa ipak, osnovni motiv tog udruživanja nije širenje demokracije, nego jačanje ekonomske konkurentnosti u eri globalizacije. Zbog globalizacije većina suvremenih država izgubila je gospodarsku suverenost, a ujedno je napustila društveni ugovor između naraštaja te između poslodavaca i radnika, uspostavljen u doba kada je država, kao država blagostanja, imala odlučujuću ulogu u gospodarstvu te nadzorom državnih granica ograničavala priljev slobodne i jeftine radne snage iz manje razvijenih zemalja. To je bio razvojni vrhunac nacionalne države, kao i njezinih proturječja: široke društvene uključenosti i podizanja barijere prema međunarodnome tržištu rada. Nova (neoliberalna) politika slobodne konkurencije pospješuje seobu kapitala i ulaganja u manje razvijene zemlje s jeftinijom radnom snagom i labavijim zakonskim propisima, čime se stvara poredak nalik kapitalizmu u razdoblju carstava. Sadašnji nadnacionalni sustav, doduše, predvodi međunarodna gornja klasa poslovnih ljudi umjesto aristokracije, no sa sve manje obzira prema potrebama radnika i drugih zaposlenih, a također mnoštva manjih nacionalnih država, suverenost kojih sve više dolazi u pitanje u gotovo svim područjima politike i razvoja. Međutim, izlaz iz takva sustava za pojedine nacionalne države nije ni moguć, ni poželjan, obnavljanjem samostalnosti i neovisnosti na prijašnji način, uključujući politiku protekcionizma ili nacionalizacije (u međuvremenu privatiziranih ili internacionaliziranih) industrijskih poduzeća, banaka i drugih dobara.

Drugi nadnacionalni sustav, uz zapadni koji se proširio većim dijelom svijeta ponajviše preko multinacionalnih korporacija, ne temelji se na gospodarskoj prevlasti, već na vjerskoj. Islamski fundamentalizam s militantnom idejom svetoga rata (džihad) i različitim metodama, od vjerske promidžbe preko financiranja izgradnje vjerskih objekata, infrastrukture ili dobrotvornih ili solidarističkih organizacija, do terorističkih mreža, služi kao poveznica za izgradnju nadnacionalnoga sustava suprotstavljenoga Zapadu. Međutim, iako je nacionalni identitet u islamskome svijetu tradicionalno slabije izražen nego u zapadnome, ipak se politika različitih nacionalnih država, od Egipta ili Maroka do Irana ili Pakistana, teško u bilo čemu može svesti na zajednički nazivnik. Čini se da arapsko-islamsko jedinstvo još pretežito ovisi o sučeljavanju sa Zapadom na način, apokaliptičan, na koji to zamišljaju ili izvode ekstremističke vjersko-političke struje, što ne odgovara većini država, zbog čega nacionalno načelo, kao odstupnica, igra značajnu ulogu i u islamskome svijetu.

Stoga na nacionalni identitet i udruživanje, kao i do sada, valja gledati kao na ishod (uspjeh ili neuspjeh) dvaju procesa: izgradnje nadnacionalnih sustava, ekonomskih, političkih ili vojnih, bilo demokratskih ili nedemokratskih, na jednoj strani, i izgradnje zajednice u smislu kolektivnog identiteta, bilo uključivog ili isključivog, ili obaju istodobno, na drugoj strani. U svakom slučaju, nacionalni identitet sa svojom narativnom strukturom (idejom o tome tko smo, odakle dolazimo, tko nam je blizak, a tko nije), »udomljuje« ili legitimira određeni sustav gospodarstva, liberalni ili etatistički, i političkog odlučivanja, demokratski ili nedemokratski, koji je u biti nadnacionalan ili globalan i u kojem glavnu riječ vode središta moći smještena u bivšim i suvremenim prijestolnicama.

Suvremeni procesi globalizacije utjecali su na suverenost nacionalnih država, ali na različite načine i s različitim učincima, ponajviše s obzirom na utjecaj nadnacionalnih saveza kao što su EU, NATO, Svjetska trgovinska organizacija i različiti međunarodni trgovinski sporazumi (npr. dugo najavljivani Transatlantski sporazum o trgovini i investicijama između EU-a i SAD-a, koji sadrži mnogo odredaba koje više od svih drugih sada ograničavaju suverenost država, ponajprije u sferi gospodarstva). Odgovori nacionalnih država na globalizacijski pritisak mijenjaju se ovisno o pojedinim državama ili svjetskim regijama, a mijenjaju se i tijekom vremena. Od sredine 1990-ih do početka 2010-ih činilo se da je riječ o bespovratnom jačanju nadnacionalnih razina, odnosno slabljenju nacionalnih. Iznad svega, narastanje (članstva) EU-a bilo je uzor ostalomu svijetu, ponajprije zemljama u okruženju, unatoč prihvaćanju strogih uvjeta članstva u EU-u, prema kojima svaka zemlja kandidatkinja mora izmijeniti velik dio svog zakonodavstva u skladu s pravnom stečevinom EU-a. Također, težnje pojedinih zemalja učlanjivanju u EU nisu bile jednodušne (npr. razdor u Ukrajini s obzirom na izražene težnje, Ukrajinaca na zapadu, za ulaskom u EU, uz odbijanje Ukrajinaca na istoku i etničkih Rusa, te polovičan uspjeh referenduma u Hrvatskoj za ulazak u EU). S druge strane, EU nema status savezne države i njeni građani primarno su građani svojih (nacionalnih) država. Ulje na vatru dolila su neslaganja oko podjednakog ili razmjernog prihvata u pojedine zemlje-članice EU-a izbjeglica iz ratom opustošene Sirije (žestoki otpori Madžarske, Poljske, Slovačke…).

Druge tendencije jačanja nacionalizma pojavljuju se i unutar nekih zrelih demokracija, npr. u Velikoj Britaniji s obzirom na škotski nacionalizam ili činjenicu da je britanska vlada i javnost godinama bila neodlučna oko daljnjeg članstva u Europskoj uniji (na referendumu u lipnju 2016. britanski građani su se odlučili za izlazak iz EU); zatim, donedavno uzorna Belgija, federalna država s dosta dugo isticanim jedinstvenim belgijskim nacionalnim identitetom, u međuvremenu se preobrazila u relativno labav savez između flamanskih i valonskih stranaka, u kojem se bitnim pitanjima o vladi odlučuje konsenzusom predstavnika različitih stranaka; najzad, tu je Kanada s kroničnim separatističkim tendencijama u Quebecu među frankofonim Kanađanima.

Općenito, dva su glavna uzroka suvremenim varijacijama nacionalizma. Jedan je ekonomski i odnosi se na tržišne konjunkture s ekonomskim usponima i padovima, kriznim razdobljima, osobito zaposlenosti. U razvijenim zemljama, uključujući zapadne zemlje članice EU-a, ekonomske krize uobičajen su okidač društvenih predrasuda i diskriminacije spram drugih, prije svega imigranata. Uz nagli porast islamofobije – potaknute terorističkim napadima islamskih ekstremista na napučene dijelove Pariza i Bruxellesa, čiji se operativci velikim dijelom regrutiraju upravo među mlađim generacijama građana Francuske i Belgije, čiji su se preci doselili u zapadne zemlje u posljednjim desetljećima prošloga stoljeća – još više jača novi europski rascjep između domaćega stanovništva i stranaca, koji je donedavno bio više simbolički nego politički i konfliktan.

Drugi uzrok jačanja nacionalizma proizlazi još uvijek iz staroeuropskog (političkoga i vojnoga) rascjepa na nacionalnoj osnovi. Sada se, kao prema modernizacijskoj kosini, učestalije pojavljuje u nedovoljno razvijenim zemljama s nedovoljno razvijenim demokratskim institucijama i navikama, odnosno političkom kulturom demokracije. Na područjima kao što su sjeverni i južni Kavkaz, jugoistok Europe (dijelovi bivše Jugoslavije), Ukrajina s Krimskim poluotokom, Šri Lanka, Kenija, Južni Sudan, Bliski istok i druga politički nestabilna područja, masovna mobilizacija na nacionalnoj osnovi i etnonacionalni sukob predstavljaju »zlatni rudnik« političke moći. Taj resurs moći osobito koriste političke skupine i vođe radi brzog stjecanja političkog ugleda i pribavljanja protuzakonite imovinske koristi, što se u postkonfliktnim razdobljima, kada se postupno konsolidiraju pravni poredak i elementi demokracije, razotkriva kroz mnogobrojne korupcionaške afere u kojima su glavni akteri lokalne, odnosno nacionalne političke elite u sprezi s privrednim lokalnim poduzetnicima.

Općenitije gledajući, prijelaz iz autoritarnih u demokratski režim postupan je proces s mnogo nestabilnosti i sukoba na nacionalnoj i, sve više, vjerskoj osnovi, pri čemu se jedan ili drugi oblik identiteta ili društvenog okupljanja koriste kao sredstva za obračune različitih političkih frakcija u vlasti. Taj se proces slikovito prikazuje kao »obrnuta U-krivulja«, što znači da nakon kraćeg ili duljeg vremena, ali ne i predugog (jer to mijenja putanju cjelokupnog procesa tranzicije, koji tada postaje krajnje neizvjestan), dolazi do smirivanja sukoba i napetosti na osnovi nacionalne i srodnih pripadnosti i sporna se pitanja, kao u zrelim demokracijama, rješavaju na miran način i političkim dijalogom ili pregovaranjem.

Prema nekima od vodećih autora na temu utjecaja globalizacije na opstanak nacionalnoga i drugih oblika društvenoga identiteta (Alain Touraine, Manuel Castells), kao odgovor na pritisak globalizacije pojavljuju se dva tipa društvenoga identiteta, jedan stariji i drugi noviji. Prvi i stariji jest identitet otpora ili obrambeni identitet. Odnosi se podjednako na politiku identiteta vladajuće većinske nacionalne zajednice ili pak manjinske. Taj tip identiteta i politike služi očuvanju postojećih uloga i položaja u društvu, odnosno sprečavanju društvenih promjena, pa i nakon zamjene položaja u vlasti između dojučerašnjih nositelja vlasti i njihove opozicije (npr. u Keniji je učestala rotacija stranaka na vlasti koje dolaze iz različitih plemena ili plemenskih saveza). Drugi je tip identiteta projektni identitet, a odnosi se ponajprije na društvene pokrete, od naprednih, poput feminističkih koji traže reformske ili radikalne promjene u odnosu između uloga i položaja žena i muškaraca u društvu, pa do reakcionarnih, poput vjerskih sekti koje se služe terorom u cilju tobožnje izmjene svijeta u skladu s vlastitim svjetonazorom. Dakle, projektni identitet teži promjenama (postojećih) odnosa u društvu, bez obzira na njihov predznak. Ipak, valja voditi računa o tome da je takva jednostavna podjela tipova identiteta jednostrana, idealtipska, budući da i neke države ili državni savezi, poput EU-a, mogu putem reformi unijeti niz promjena u društvu, bilo u smjeru liberalizacije i povećanja društvenih nejednakosti ili obrnuto, u smjeru institucionalno reguliranih pravila igre u gospodarstvu i smanjenja društvenih nejednakosti. U tom smislu i nacija može predstavljati okvir u kojem se izgrađuje ne samo obrambeni ili dominantan društveni identitet nego i projektni. Tako su još Karl Marx i Friedrich Engels u Manifestu komunističke partije (1848) napisali da će se borba za pravednije društvo odvijati unutar pojedinih nacija, a ne na nekoj virtualnoj svjetskoj sceni, a slično su pisali talijanski marksist Antonio Gramsci i grčko-francuski marksist Nicos Poulantzas. Čini se da nacionalni kontekst postaje sve složeniji, ali i sve proturječniji, teatar u kojem se sučeljavaju suprotstavljeni ekonomski i politički interesi i dolazi do odgovarajućih rješenja koja se mogu dalje širiti u sferu međunarodne politike i utjecati na izgradnju usporednih razina svjetske političke i ekonomske demokracije.

Pozitivno i negativno značenje nacionalizma određeno je tako različitim povijesnim i političkim kontekstima. Iako u društvenoj znanosti, napose sociologiji i političkoj znanosti, značenje nacionalizma ovisi primarno o teorijskome okviru koji objašnjava izvore, razvoj i daljnje izglede toga fenomena, utjecaj širega konteksta na znanstveni pristup neizbježan je. Tako nije slučajno što se nacionalizmu pridavalo negativno značenje u sklopu imperijalističkih ideologija, bilo desne ili lijeve provenijencije. Na primjer za Austro-Ugarsku, Tursku, Veliku Britaniju ili Rusiju, poslije Sovjetski Savez, također Jugoslaviju, a slično je s EU-om, nacionalizam razumljivo ima obilježje pokreta ili ideologije koja teži rušenju ili bitnom slabljenju nadnacionalne vlasti. Obrnuto, u drugoj polovini XIX. i početkom XX. st., a osobito u razdoblju dekolonizacije i antikolonijalnih pokreta u afričkim i azijskim zemljama od 1950-ih do 1970-ih, valovima nacionalizma pridavalo se pozitivno značenje gotovo na svim stranama u svijetu, od UN-a do zapadnoga (liberalnodemokratskog) i istočnoga (socijalističko-komunističkoga) bloka zemalja. Vrednovanje vala nacionalističkih pokreta u istočnoj Europi, uključujući bivšu Jugoslaviju i Sovjetski Savez, bilo je podijeljeno, ovisno o označiteljskim stranama, ali i unutar njih. Tako su ratovi na području bivše Jugoslavije, osobito u početku, izazvali pomiješane reakcije na Zapadu, negativne i pozitivne, i isključivo negativne na ruskoj ili kineskoj strani. Kasnije, prestankom sukoba i priznavanjem novih nacionalnih država na tlu bivše Jugoslavije međunarodna politika priznala je (izuzev u slučaju priznavanja Kosova, koje je još uvijek kontroverzno i polovično) da se proces demokratizacije i ekonomskoga razvoja na osnovi tržišne konkurencije može nastaviti ili razvijati i unutar novih nacionalnih država.

Kako bilo, uz naciju se vezuju različite ekonomske ili političke ideologije, ali se one ne mogu jednoznačno pripisati naciji ili narodu u cjelini. Tako npr. socijalizam na Kubi ne prihvaćaju svi građani i zemlja ima pozamašnu političku dijasporu, kao i Hrvatska u razdoblju socijalizma. Isto tako, neki oblici kapitalizma, na primjer slobodnotržišno gospodarstvo s malim ili nikakvim državnim utjecajem, ne odgovaraju nekim skandinavskim zemljama, slično ni Hrvatskoj, pa ni građanima SAD-a u cijelosti. Slično je s vjerskom (ne)pripadnosti, kao i s jezikom. Općenito, nacija je sve više rezultat izjašnjavanja građana neke države o tome kojoj nacionalnoj zajednici pripadaju, a sve manje orijentacija u vezi s događajima u bližoj i daljoj prošlosti, povijesnim iskustvima ili samo mitovima o podrijetlu ili povijesnoj misiji (pojedinog) naroda. Tako npr. frankofonski nacionalistički (i separatistički) pokret u Quebecu u svoje redove prima i one kanadske građane, osobito nove useljenike, koji nisu podrijetlom iz frankofonskih zemalja niti poznaju francuski jezik, stoga što je tom pokretu najvažniji politički cilj (odcjepljenje od Kanade), a ne biološko, geografsko ili kulturno podrijetlo građana.

Istraživanja nacije i nacionalizma

Nacija je dulje predmet znanstvenih istraživanja koja, donekle slično različitim povijesnim prilikama, političkim svjetonazorima i geopolitičkim odnosima u svijetu, u kojima su nastala različita značenja nacije i nacionalizma, iznose različite pretpostavke, činjenice i zaključke s obzirom na podrijetlo, razvoj i budućnost nacije i nacionalizma. U novijim studijama na tu temu ističe se sljedeće:

Prvo, dva glavna smjera u teoriji nacije i nacionalizma, primordijalizam i konstruktivizam (modernizam), korespondiraju s različitim političkim ideologijama i praksama, primordijalizam više s konzervativizmom, a konstruktivizam s liberalizmom. Na primjer svojedobna (početkom 1990-ih) odluka američke administracije da ne intervenira u ratovima u bivšoj Jugoslaviji bila je uvjetovana shvaćanjima o prirodi nacionalizma od strane konzervativne (republikanske) administracije (s Henryjem Kissingerom kao arhitektom vanjske politike), što se svodilo na zaključak da su ti sukobi rezultat vjekovnih etnonacionalnih mržnji pa bi stoga vanjska (vojna) intervencija u korist uspostavljanja mira bila shvaćena isključivo kao izraz priklanjanja jednoj od strana u sukobu. Nasuprot tomu, iduća demokratska administracija (s Madeleine Albright kao arhitekticom vanjske politike) polazila je od (konstruktivističkog) shvaćanja da su sukobi u bivšoj Jugoslaviji bili izazvani ponajprije (kratkoročnim) interesima tamošnjih političkih elita, nakon čega je slijedila američka i NATO-ova intervencija.

Drugo, primordijalizam i konstruktivizam imaju ograničene, ali i međusobno dopunjujuće domete u objašnjenju nacionalnoga fenomena. Tako primordijalizam bolje objašnjava emocionalne potrebe za nacionalnom pripadnosti i spremnost na individualnu samopožrtvovnost u korist nacije, dok konstruktivizam bolje objašnjava mehanizme političkog udruživanja i sukobljavanja na temelju nacionalne pripadnosti. Također, primordijalizam stavlja naglasak na izučavanje nacionalističkih težnja odozdo, a konstruktivizam na težnje političkih elita. Prvi smatra da je agresivnost prema drugima donekle urođeni obrazac ponašanja, neovisan o kulturnome i političkome kontekstu, a drugi da su stavovi prema drugima u osnovi ambivalentni i da, ovisno o svojim ciljevima, političke elite mogu poticati agresivne ili konstruktivne individualne težnje prema drugima, stavljajući glavni naglasak na građanski odgoj i obrazovanje.

Treće, ispravljeno je polazište nekih starijih autora koji su međusobnu sličnosti i privlačnost pojedinaca i manjih skupina smatrali presudnima u nastanku nacija, a pritom zanemarivali antagonističku stranu, tj. sukob i viziju »neprijatelja«, kao što su to bili Židovi u Španjolskoj, katolici u Engleskoj i protestanti (hugenoti) u Francuskoj. Takvu sklonost antagoniziranju s drugima nacionalizam, uostalom, dijeli sa svim drugim ideologijama.

I četvrto, nacionalističko rivalstvo i revizionističke interpretacije novije povijesti ne jenjavaju, za razliku od drugih rivalstava, ni u uvjetima (zrele) demokracije, ekonomske međuovisnosti i učvršćenih međudržavnih saveza, osobito u slučajevima gdje nacionalne ili etničke zajednice žive s obiju strana državnih granica. Te činjenice daju novi povod više međusobnom dopunjavanju nego suprotstavljanju primordijalističkih i konstruktivističkih (modernističkih) objašnjenja.

Šire gledajući, izvore suprotstavljanja dvaju glavnih teorijskih pristupa naciji i nacionalizmu moguće je prepoznati u europskom svjetonazorskom rascjepu u XIX. stoljeću između (francusko-anglosaksonskog) prosvjetiteljstva, koji naglašava univerzalnu racionalnost i druga jedinstvena obilježja čovječanstva, i (njemačkog) romantizma koji naglašava kulturne tradicije pojedinih naroda i njihov osjećaj pripadnosti (narodu) kao konačni okvir širega društvenog identiteta. Taj stari rascjep nije nestao, nego se u posljednjim desetljećima XX. st. preobrazio u ideološki sukob zagovornika globalnoga i nacionalnoga puta u višu etapu razvoja čovječanstva. Takav ideološki diskurs smijenio je hladnoratovski antagonizam između liberalizma i marksizma, a svoj teorijski izraz nalazi u sučeljavanju modernističkoga i tradicionalističkoga ili primordijalističkoga pristupa nacionalizmu i nacionalnim sukobima. Ipak, u najnovijim istraživanjima stari je teorijski jaz znatno smanjen. S jedne strane dolazi do kompromisne diobe povijesnih značenja nacije, nacije kao oblika kolektivnoga identiteta ograničenoga na srednjovjekovne elite (krug oko kralja i plemstvo) i nacije kao fenomena masovne politike i kulture u kontekstu industrijskoga društva i tiskarskoga kapitalizma. Također, postoji niz pokušaja konstruktivističke sinteze afektivnih i interesnih, odnosno primordijalnih i instrumentalnih dimenzija nacionalnoga identiteta i sukoba.

Raznolikost nacija i nacionalizama raste, što prati nicanje novih oblika poput »banalnog nacionalizma« (Michael Billig), sličnog »banalnom rasizmu« (kojega je tipičan stav »nemam ništa protiv drugih /novih doseljenika/, ali…« svojstven simpatizerima i desnih i lijevih političkih opcija), a pokušaji da se nacionalizam eliminira u višim etapama procesa modernizacije su manje-više neuspješni. Iz toga se može izvući sljedeći zaključak: nacija je jedan od identitetskih oblika društvene pripadnosti koji proizlazi iz manje ili više varljiva, ali očigledno učinkovita, osjećaja »horizontalnog drugarstva« (Benedict Anderson), koji je kao takav još uvijek »sklizak teren« za sve ideologije, a tako i za vlastitu, nacionalističku. Za izrazito modernističke ideologije, kakve su liberalizam i socijalizam, nacionalizam ometa ili onemogućuje izgradnju transnacionalnih ili globalnih mehanizama tržišnog povezivanja i eventualno političkog odlučivanja. Za tradicionalističke ideologije – u prvom redu konzervativizam koji je potekao iz metropola starih carstava i danas se obnavlja u različitim ideološkim oblicima, od novog rasizma i pokušaja ponovnog legitimiranja rase kao znanstvenog pojma, pa do Huntingtonove ideje o »sukobu civilizacije« s tvrdnjom, koja nije empirijski dokazana, da krupni civilizacijski identiteti i sukobi danas smjenjuju nacionalne – budućnost nacije je nalaženje mjesta u širim kulturnim ili civilizacijskim sklopovima.

Napokon, sam nacionalizam kao ideologija koja mobilizira pripadnike nacije, suprotstavljajući ih istodobno pripadnicima druge nacije, također predstavlja neuspio i u konačnici opasan pokušaj rješavanja nacionalnoga pitanja. Za sada jedini pozitivan učinak mobilizacije na nacionalnoj osnovi dolazi do izražaja u zrelim demokracijama, i to zbog dva razloga: prvi je miran način rješavanja političkih sporova na nacionalnoj osnovi, a drugi nepristranost sudskih i izvršnih institucija, prije svega interventnih policijskih snaga u slučaju masovnih demonstracija, osobito onih koje prijete nasiljem ili njegovim širenjem. Ti institucionalni mehanizmi, skupa sa sferom civilnoga društva i akademskom sferom kao posrednicima u sukobu i facilitatorima procesa pomirenja, mogu pomoći u izgradnji oblika projektnog identiteta koji nadilazi partikularne ciljeve sukobljenih strana i ujedno gradi uključivije i pravednije društvo s obzirom na različite potrebe i interese ljudi. Demokratske nacije budućnosti bit će stoga više izraz raznolikosti i dijaloga u multikulturnim kontekstu nego što je to bio slučaj sa starim demokracijama i pripadnom klasičnom teorijom demokracije (John Stuart Mill), po kojima je vladavina većine ključna za uspostavljanje, opstanak i daljnji razvoj demokracije, dočim postojanje više nacija u istoj državi ili društvu (pluralno društvo) predstavlja trajan uzrok nestabilnosti i sukoba koji u konačnici razaraju demokraciju. U tom slučaju, europska i/ili svjetska zajednica naroda ne bi bila moguća. Ipak, premda se takav proces, valja priznati, ometa s više strana, njegova neminovnost i prvorazredna važnost čine multinacionalnu demokraciju ravnom naporu koje čovječanstvo danas ulaže u cilju izbjegavanja klimatskoga sloma, što bi omogućilo podnošljive uvjete zajedničkog života na Zemlji. Uvjetima po kojima klima omogućuje održavanje različitih oblika života, za čovjeka holocen, u multinacionalnoj demokraciji odgovara klima međusobne snošljivosti, dijaloga i suradnje.

nacija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2017. Pristupljeno 15.12.2017. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=42693>.