STRUKE:

nacionalizam

nacionalizam (njem. Nationalismus < franc. nationalisme), ideja i polit. pokret u modernoj epohi koji naglašava jedinstvo nacije, njezinih interesa, prava ili polit. ciljeva, razumijevanja zajedničke prošlosti, te odnosa prema drugim nacijama ili državama, odn. njezin kolektivni identitet. Termin nacionalizam nastao je potkraj XVIII. st. u Francuskoj, a označuje pretjerano izražavanje nacionalnog osjećaja, i to na račun pripadnika drugih nacija, pa se nacionalizam povezuje s etnocentrizmom i ksenofobijom. Za razliku od domoljublja (patriotizma), kojim se izražava privrženost zavičajnoj sredini, nacionalizam privrženost vezuje samo uz pripadnike određene skupine, etničke ili nacionalne, kao uz svoj »rod« (rodoljublje) ili »veliku obitelj«.

Nacionalizam u Engleskoj, Francuskoj i Španjolskoj proizišao je iz polit. težnje za pretvaranjem dinastičkih država u demokratske. U drugim područjima Europe i svijeta nacionalizam se razvijao kao polit. pokret kojemu je cilj stvaranje autonomnih jedinica ili novih država na tlu multietničkih država ili carstava. Nacionalizam teži podudarnosti između državnih granica i pripadnosti etničkoj ili nacionalnoj zajednici, te masovnomu širenju visoke kulture (pismenosti, školskog obrazovanja i jedinstvenoga jezičnog idioma) među donjim društv. slojevima, kako bi se uspostavili jedinstveni standardi komuniciranja u društvu do tada podijeljenome na lokalne zajednice i kulture.

Vrijednosno označavanje nacionalizma mijenjalo se ovisno o pov. okolnostima, ponajprije o geopolitičkim strategijama velikih sila. Tako je val nacionalizma u Europi 1848., poznat kao »proljeće naroda«, postao sinonimom za uspon demokracije i liberalizma. I tada i u kasnijim valovima nacionalizma, uključujući postsocijalističko razdoblje u Istočnoj Europi, demokracija i nacionalizam pojavljuju se kao »sustanari« u modernom društvu. Nacionalizam je s jedne strane proturječan demokraciji, a s druge se strane pojavljuje kao koristan saveznik u redovima konkurentskih sila. Tako je među vodećim zap. silama, prije svega SAD-u, nacionalizam u zemljama koje su do završetka I. svj. rata pripadale carstvima te u zemljama koje su desetljećima pripadale komun. bloku ugl. označavan kao demokr. snaga, premda je bio čimbenik dezintegracije višenacionalnih država. Slično je boljševička (poslije sovjetska) doktrina nacionalne pokrete u kolonijalnim zemljama označavala »slabom karikom kapitalizma«, pa je i veći dio hladnoratovskoga razdoblja protekao u nastojanju da se što više novih (postkolonijalnih) država Trećega svijeta pridobije na svoju stranu. Međutim, nacionalizmi dobivaju negativan predznak u vlastitim redovima (npr. slučajevi Sjeverne Irske i Baskije ili Poljske i Jugoslavije u bivšem ist. sustavu). Zato su podjele na »dobre« i »loše« nacionalizme, slično tomu na »zapadne« (građanske, liberalne, individualističke, racionalne, prosvijećene, ustavne, i sl.) i »istočne« (obratnih obilježja) danas napuštene kao politički pristrani pokušaji da se »Janusovo lice« (Tom Nairn) nacionalizma zamijeni ideologijskom maskom.

Suvremene tipologije manje vode računa o ideologijskim usmjerenjima, a više o različitim uvjetima nastanka nacionalizama i nacija. Tako Michael Hechter razlikuje: »državotvorni« nacionalizam, koji pokušava asimilirati kulturno raznolike zajednice u okviru jedinstvene države (Engleska, Francuska), »periferni« nacionalizam, u kojem se pojedine kult. zajednice ili nacije odupiru integraciji u državu (npr. kan. Québec, španj. Katalonija, alb. dio Kosova), ili se od nje odvajaju (npr. Hrvatska i Slovenija u odnosu na SFR Jugoslaviju), »iredentistički« nacionalizam u kojem se granice postojeće države pokušavaju pomaknuti prema susjednoj državi radi integracije pripadnika vlastite nacije (npr. nekadašnji slučajevi sudetskih Nijemaca ili istarskih Talijana), te »unifikacijski« nacionalizam koji povezuje razmrvljeni, ali kulturno homogeni, prostor u jedinstvenu državu (Italija i Njemačka u XIX. st.). Ima slučajeva koje je teško uklopiti u takvu tipologiju, poput preseljenja vjerskih ili etničkih skupina u »obećanu zemlju« (npr. cionizam), nacionalnih pokreta čiji pripadnici žive u više država (npr. Kurdi), ili pokreta u dijaspori koji pokušavaju izboriti autonomiju ili odvajanje zajednica sunarodnjaka u drugim državama (npr. slučaj Tibeta u NR Kini). Jedna je od najutjecajnijih podjela ona Michaela Billiga na »banalni« i »vrući« nacionalizam, gdje prvi označava nacionalizam velikih i demokratski vodećih zemalja, prije svega SAD-a, koje svoje interese i akcije, uključujući vojne, umataju u retoriku viših ciljeva, iako se nerijetko radi o uskogrudnosti sličnoj »vrućemu nacionalizmu« u perifernim područjima. Međutim, potonji se jasno ističe u svojoj grubosti i ujedno služi kao alibi »banalnomu nacionalizmu«. Tim je novim pristupom prevladan »manihejski mit« (Rogers Brubaker) o dvama nacionalizmima posve različita značaja. Pokazalo se da razni nacionalistički pokreti i politike koriste jezik liberalne demokracije i građ. određenja nacije, kako zbog svoje međunar. reputacije tako i zbog interesa za što masovnijom podrškom na izborima. Nasuprot tomu, govor resantimana i poticanje ksenofobije u zrelim demokracijama upotrebljavaju ekstremne stranke ili pokreti u razdoblju ekon. kriza, nastojeći prikupiti inače relativno malu izbornu podršku. U zemljama s manje razvijenom demokracijom takav je stil svojstven širemu spektru polit. stranaka ili pokreta, čime se pokušava okupiti što šire i nacionalno homogeno izborno tijelo po cijenu udaljavanja od drugih nacionalnih skupina, otvaranja polit. sukoba pa i međunar. ratova, čime se zaustavlja proces demokratizacije i jača autoritarni režim (slučajevi od napoleonske Francuske i weimarske Njemačke do dijelova bivše Jugoslavije). U zreloj demokraciji nacionalizam ne obilježava jezik središnje politike, ne koriste se izrazi kojima se aludira na zasluge ili nedostatke pojedine etničke ili nacionalne skupine, već on postaje sastavnim dijelom politike i diskursa državnih interesa u gospodarstvu i drugim područjima u odnosu na druge države, strane kompanije ili došljake u potrazi za poslom (tzv. šovinizam blagostanja).

Teorijska razmatranja o budućnosti nacionalizma razlikuju se s obzirom na argumente kojima se objašnjava podrijetlo i dosadašnji razvoj nacionalizma. Tako je prema teorijama primordijalizma nacionalizam moderan oblik prastare težnje za grupnim povezivanjem, nepotizmom i sigurnošću, koja je to jača što je veće udaljavanje ili sukob s drugim skupinama, pa je nacionalna povezanost u osnovi iracionalna i emocionalna (Walker Connor). Zato je nacionalizam neizbježan suputnik suvremenog i budućega društva, »surogat religije« (Anthony D. Smith) i »kulturni kanon« modernoga doba (Leah Greenfeld), čiju snagu masovne mobilizacije i kolektivnog identiteta ne mogu zamijeniti nadnacionalni poredci. S druge strane, prema teorijama modernizma, nacionalizam je proizvod polit. inženjeringa elita ranog industr. društva (E. Gellner), te masovnih medija (Benedict Anderson), da bi u uvjetima postindustrijskoga društva, razvijene demokracije i globalizacije ustupio mjesto drugim ili višestrukim oblicima društv. identiteta i udruživanja (Zygmunt Bauman, J. Habermas). Napokon, teorije postmodernizma i dekonstrukcije vide nacionalizam kao proizvod društvenih i polit. okolnosti i praksi koje »nacionaliziraju« ili »etniziraju« ne samo identitet ili potrebu za društv. pripadanjem nego i nasilje (Rogers Brubaker) te rod ili spol (Nira Yuval-Davis); na taj način nacionalizam pretvara naciju iz subjektivne u objektivnu kategoriju i bitno smanjuje mogućnost društv. izbora identiteta ili načina udruživanja.

Općenito, nacionalizam se vezuje za različite ideologije, od liberalnih preko socijalističkih do fašističkih, pa se može smatrati načinom njihove izvedbe na domaćem prostoru (Michael Mann). Nacionalizam svijet vidi zauvijek podijeljen na nacije te inzistira na trajnoj razlici među njima. Nacionalne razlike sačuvale su se danas najviše u kulturi, i to u jeziku, umj. stvaralaštvu i kult. baštini. U drugim područjima sve više nestaju, prije svega u gospodarstvu, a također u politici, društv. običajima i životnim stilovima, te velikom dijelu masovne ili popularne kulture i supkulture mladih. Preostale simboličke razlike među nacionalnim kulturama često služe kao osnova politike nacionalizma ili se samom tom politikom produbljuju. Tako nacionalizam obnavlja tvorbu kolektivnog identiteta, čime ono što je tuđe, a nametnuto je kao premoćno i neizbježno (npr. slobodno tržište), također ono što je nerazumljivo ili je proizvod teških kriza na ishode kojih se ne može utjecati (npr. zastoji u gospodarstvu uvjetovani prilikama na međunar. tržištima) dobiva »patetičnu osnovu« (M. Weber) i prevodi se u kategorije »mi« i »oni«. Gubitci ili dobitci u jednom u osnovi anonimnom i bezličnom društvu ili gospodarstvu projiciraju se tako što se »nacionaliziraju«, pa se čini kao da postoje samo nacionalni »gubitnici« ili »dobitnici«.

nacionalizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2017. Pristupljeno 15.12.2017. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=42695>.