Napoleon I. Bonaparte

ilustracija
NAPOLEON I. BONAPARTE
ilustracija1ilustracija2ilustracija3

Napoleon I. Bonaparte, francuski car i vojskovođa (Ajaccio, Korzika, 15. VIII. 1769Longwood House, Sveta Helena, 5. V. 1821). Rodio se u korzikanskoj plemićkoj obitelji Carla Buonapartea (francuski Bonaparte), stupio je kao francuski stipendist u kraljevsku vojnu akademiju u Brienne-le-Châteauu, a završio školovanje u École militaire u Parizu (1784–85). Za Francuske revolucije pristao je uz jakobince i M. Robespierrea. U 24. godini, za uspjelu akciju protiv pobunjenoga Toulona, unaprijeđen je 1793. u brigadnoga generala, a već u veljači 1794. postao je zapovjednikom topništva francuske Talijanske armije. Kada je 1795. u Parizu izbila rojalistička pobuna protiv Konventa, pozvan je u pomoć, pa je 13. vendémiairea, tj. 5. listopada 1795., upotrijebivši topništvo, za nekoliko sati krvavo razbio pobunu. U ožujku 1796. povjereno mu je glavno zapovjedništvo u pohodu na Italiju. Izvojevavši nekoliko sjajnih pobjeda (kraj Millesima, Lodija, Castiglionea, Arcolea, Rivolija i Mantove), približio se Beču na sto kilometara, što je prisililo Austriju da sklopi mir u Campoformiju (1797). U namjeri da zada udarac Velikoj Britaniji i presiječe njezine komunikacije s Indijom, Napoleon je poduzeo 1798. vojnu protiv Egipta i svladao njegov otpor za tri tjedna. Međutim, plan mu je poremetio admiral H. Nelson nanijevši 1798. francuskoj floti težak poraz u tzv. Bitki za Nil kraj Abukira. Kriza Direktorija, izazvana nesređenim prilikama u samoj zemlji, potaknula je njegove članove da pozovu Napoleona u Pariz i da uz njegovu pomoć izvedu državni udar 18. brumairea, tj. 9. studenoga 1799. Međutim, Napoleon se uspio nametnuti za prvoga konzula u novoosnovanome državnom čelništvu (Konzulat umjesto Direktorija), što je potvrđeno u prosincu 1798. Godine 1802. dao se, na osnovi plebiscita, izabrati za doživotnoga konzula, a 1804. – i opet plebiscitom, a na osnovi novog ustava – proglašen je carem. Premda je parlament sazivan cijelo vrijeme njegove vladavine, ovlasti su mu bile gotovo nikakve zbog podjele na više tijela i načina izbora u Senat i Državno vijeće (Senat je birao Napoleona, a članovi Senata birani su složenim izborima i kooptiranjem). Napoleon je proveo mnogobrojne reforme što su ih poslije slijedile druge države. Izgradio je modernu državnu upravu s jakim, centraliziranim upravnim sustavom, u kojem su na čelo departmana došli prefekti s izuzetno širokim ovlastima, a postavljao ih je Napoleon osobno (bili su potpuno ovisni o središnjoj vlasti). Centraliziravši financije, stvorio je državnu banku (Banque de France) i uveo novi novac – franak – koji je, s podlogom u zlatu i srebru, bio jedna od najstabilnijih valuta XIX. stoljeća. Reformirao je i porezni sustav; stavio je težište na neizravne poreze, uveo je katastar, a porez više nisu prikupljali zakupci već državni službenici. Možda je njegovo najvažnije djelo kodifikacija prava, poznata kao Građanski zakonik (Code civil ili Code Napoléon), kojim je dotadašnja brojna i raznolika običajna prava zamijenio jedinstvenim, modernim zakonima. Proveo je i školske reforme, s naglaskom na liceje (državne škole s jedinstveno propisanim programom), u kojima su se školovali odreda budući državni službenici (civilni i vojni). Obnovio je i stare plemićke naslove koje je revolucija ukinula, ali više ne kao nasljedne, nego kao statusne povlastice koje idu samo uz obnašanje određene državne službe. Kao posebno priznanje uveo je i Legiju časti. Vjerujući da će to pridonijeti stabilnosti države, sklopio je konkordat s Vatikanom (1801). Njime je Katolička crkva mogla slobodno obnoviti djelovanje (zabranjeno u doba jakobinaca, a prešutno tolerirano za Direktorija), ali više nije bila državna vjera. Međutim, kada je Napoleon počeo zahtijevati da Katolička crkva služi državnoj promidžbi (uvesti u Katekizam i obvezu poslušnosti Napoleonu kao Božju volju i sl.), došlo je do ponovnoga prekida odnosa. Napoleonova je vladavina obilježena stalnim ratovanjem. Nakon rata protiv Prve koalicije (u koju su se 1792–95. udružile Austrija i Pruska), nižu se jedna za drugom još šest protufrancuskih, odnosno protunapoleonskih koalicija europskih sila. Ratovao je s Drugom koalicijom (1799–1802), koju su činile Velika Britanija, Rusija, Austrija, Portugal, Kraljevstvo Obiju Sicilija i Osmansko Carstvo te ostvario 1800. slavne pobjede kraj Marenga i Hohelindena, potom je sklopio mir s Austrijom u Lunévilleu (1801) i s Velikom Britanijom u Amiensu (1802). U ratu 1805. s Trećom koalicijom, koju su sastavile Velika Britanija, Rusija, Austrija, Kraljevstvo Obiju Sicilija i Švedska, trijumfirao je na kopnu kraj Ulma i Austerlitza, ali je morao uzmaknuti pred britanskom flotom u glasovitoj pomorskoj bitki kraj Trafalgara (21. X. 1805). Rezultat toga rata bio je mir sklopljen 26. XII. 1805. s Austrijom u Požunu (Bratislavi), prema kojem je od južnoslavenskih zemalja Napoleon dobio Dalmaciju i Boku kotorsku. I u ratu 1806–07. protiv Četvrte koalicije (Pruska, Rusija, Velika Britanija i Švedska) Napoleonova armija izvojevala je pobjede kraj Jene, Auerstädta, Eylaua i Friedlanda, pa je 9. VII. 1807. bio sklopljen mir u Tilsitu. Osvojivši Berlin, Napoleon je 21. XI. 1806. objavio dekret o tzv. kontinentalnoj blokadi, kojim je Velikoj Britaniji zatvorio europsko tržište. Rat s Petom koalicijom, koju su 1809. organizirale Austrija i Velika Britanija, također je bio pobjedonosan za Napoleona. Pretrpjevši poraz kod Wagrama (5–6. VII. 1809) Austrija je Francuskoj mirom u Schönbrunnu (14. X. 1809) morala odstupiti Veneciju, Trst, dio Kranjske, Istru, Rijeku i Hrvatsku do Save. Nakon toga mira, Napoleon je sklopio brak s austrijskom princezom Marijom Lujzom, kćerju austrijskog cara i hrvatsko-ugarskoga kralja Franje I. Tim brakom želio je osigurati nasljednika i politički učvrstiti svoju dinastiju. Kako bi Britancima zatvorio pristup na europski kontinent, Napoleon je odlučio osvojiti Pirenejski poluotok. Godine 1807. francuske postrojbe osvojile su Portugal, a 1808. izvršile su invaziju na Španjolsku. Ferdinand VII. je svrgnut, a na španjolsko prijestolje Napoleon je postavio brata Josepha. Međutim, Španjolci su se geriljskim ratovanjem suprotstavili francuskim snagama, koje sve do Napoleonova pada nisu uspjele pokoriti cijelu zemlju. U razdoblju 1809–12. Napoleon je dosegnuo vrhunac moći; njegovo je carstvo obuhvaćalo gotovo polovicu stanovništva Europe. No on je htio zagospodariti svijetom. Na putu mu je stajala Rusija, preko koje je namjeravao prodrijeti u Indiju i ondje zadati odlučan udarac Velikoj Britaniji. Međutim, 1812. u pohodu na Rusiju, pošto je na čelu Velike armije (Grande Armée) od približno pola milijuna ljudi nakon bitke kraj Borodina dopro sve do Moskve, Napoleonova je vojska u strašnim uvjetima ruske zime, izgubljena u golemom prostranstvu Rusije, pretrpjela katastrofu od koje se više nije oporavila. Na taj neuspjeh nadovezala se akcija Šeste koalicije, u koju su se udružile Pruska, Austrija, Španjolska, Portugal, Velika Britanija, Rusija i Švedska (1813–15). Nakon početnih uspjeha, Napoleonovu su vojsku pobijedili Saveznici u trodnevnoj »Bitki naroda« kraj Leipziga (16–19. X. 1813). Dana 31. III. 1814. Saveznici su zauzeli Pariz, a Napoleon je nakon abdikacije (11. travnja) prognan na otok Elbu. Na francusko prijestolje vratili su se Burbonci, što je potvrđeno na Bečkome kongresu 1814–15. Napoleonovim iskrcavanjem u Francuskoj 1. III. 1815. započelo je razdoblje njegovih »sto dana«. U trijumfu se vratio u Pariz i preuzeo vlast u zemlji. Ali snage Velike Britanije i Pruske, udružene u Sedmu protunapoleonsku koaliciju, u bitki kraj Waterlooa 18. VI. 1815. razbile su njegovu vojsku. Nakon ponovne abdikacije (22. VI) predao se Britancima, koji su ga internirali na otok Svetu Helenu. Ondje je, izoliran od svijeta, provodio posljednje godine života u diktiranju svojih uspomena, koje su odmah postigle veliku popularnost i pridonijele izgradnji mita o Napoleonu, posebice kao o vizionaru koji je želio stvoriti Ujedinjenu Europu. U povijesnim razmjerima Napoleon je bio iznimna pojava. Na raznovrsnim područjima svoje djelatnosti (vojne, diplomatske, zakonodavno-upravne) isticao se velikom energijom, neobičnim pamćenjem i golemom radnom sposobnošću. Na polju ratne vještine pokazao je svojstva velikoga vojskovođe originalnih zamisli. Njegove koncepcije o strategiji i taktici utjecale su na razvoj vojnih znanosti XIX. stoljeća, a njegove državne reforme preuzele su postupno sve države. Hrvati su došli u dodir s vladavinom Napoleona nakon mira u Požunu 1805. i mira u Schönbrunnu 1809., kada su osnovane Ilirske pokrajine. Lik Napoleona bezbroj je puta bio predmet obradbe u književnosti i likovnim umjetnostima, a revolucionarnim početcima njegove političke i vojničke karijere bio je nadahnut i Beethoven prilikom skladanja III. simfonije, najprije nazvane Bonaparte, poslije Eroica.

Napoleon I. Bonaparte. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 6.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=42926>.