nāṭya [na:'ṭja], klasično indijsko kazalište; obuhvaća razdoblje I–VIII. st., a cvat je doživjelo za dinastije Gupta (IV–VI. st.). Ishodišta nāṭye tražena su u Vedama, epovima i dr., ali su još uvijek prijeporna. Teme je nāṭya uzimala iz epova (Mahābhārata, Rāmāyaṇa), iz hinduističke vjerske književnosti puraṇa te iz izgubljenoga djela narativne književnosti Velika priča (Bṛhatkathā); radnja je mogla biti i izmišljena. Nāṭya je totalna umjetnost jer uključuje glazbu, ples, pantomimu te govorenje umjetničkog teksta u stihu i prozi na sanskrtu i prakrtima; likovi su tipski. Nema očuvanih materijalnih dokaza o postojanju kazališne zgrade, pretpostavlja se da su se predstave izvodile u dvorovima i predvorjima hramova. Glavni su izvori za poznavanje nāṭye kazališni priručnik Nāṭyaśāstra i sačuvana djela autora kao što su Bhāsa, Śūdraka, Kālidāsa, Viśākhadatta, Bhaṭṭanārāyaṇa, Harša, Bhavabhūti. Indijska tradicija svojim najvećim dramskim piscem smatra Kālidāsu (V. st.) i osobito cijeni njegovu epsku dramu s ljubavno-herojsko-mitološkim sadržajem (nāṭaka) Śakuntalā i njezin znak raspoznavanja, koju je na hrvatski sa sanskrta 1878. preveo P. Budmani, ali je u zagrebačkom HNK-u izvedena 1897. u prijevodu A. Harambašića s njemačke prerađene verzije. Na Zapadu je najpopularniji bio Śūdraka (? III/IV. st.) i njegova svjetovna urbana drama (prakaraṇa) Glinena kolica, izvedena u HNK-u 1894. u prijevodu A. Harambašića s prerađene njemačke verzije te 1979. u režiji M. Škiljana i u prijevodu sa sanskrta Klare Gönc Moačanin.
