struka(e):

navika.

1. U psihologiji, individualna aktivnost ili doživljajna reakcija koja se u nekim situacijama ustalila i postala uobičajenom, katkada i potpuno »automatiziranom« (npr. navika na određeni redoslijed obavljanja nekoga zadatka, navika na određenu vrstu hrane, navika na neke vanjske smetnje, itd.). U području fiziologije navika se može pretvoriti i u jaku stečenu organsku potrebu, pa može dovesti i do smrti ako joj se ne udovolji (navika na neke droge). Navika može biti društveno i osobno poželjna i korisna (smanjuje energiju potrebnu za prilagođavanje situaciji), ali i nepoželjna i štetna (npr. navika na agresivno ponašanje, navika na drogu i sl.).

2. U filozofiji, stalno ponavljanje usvojenih radnji, načinâ razmišljanja, prosuđivanja i vrjednovanja. Za B. Pascala navika je čovjekova »druga narav«, odnosno temelj njegova »prosječnoga« bitka u svijetu i »ekonomije mišljenja«. Ona određuje ne samo običaje i svakodnevnu praksu jednoga naroda (ἔϑος) nego i temeljni način njegova života (ἦϑος), tj. temeljni sustav vrjednota i ćudorednosti. Osim tog etičkog značenja navika u ontologijskom smislu označuje habitus, odnosno izvanjski samoidentitet subjekta, zbog čega je konstitutivni uvjet (predrefleksivne) konstitucije zbiljnosti u njezinoj svakodnevnoj samorazumljivosti i utoliko polazište svakoga filozofijskog postavljanja pitanja, ali i glavna tema u suvremenoj refleksivnoj sociologiji.

Citiranje:

navika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/navika>.