Cihlar Nehajev, Milutin

ilustracija
CIHLAR NEHAJEV, Milutin

Cihlar Nehajev (Nehajev Cihlar), Milutin, hrvatski književnik i novinar (Senj, 25. XI. 1880Zagreb, 7. IV. 1931). Studij kemije s doktoratom završio u Beču 1903. Od 1904. radio je kao gimnazijski profesor u Zadru. God. 1905. pokrenuo je časopis Lovor, u prvom broju kojega je objavio poznati usklik »Gjalski. – Eto, to je moj program.« Iste je godine radio u Obzoru, 1907. uređivao je tršćanski Balkan. God. 1909–11. bio je asistent na Gospodarskom učilištu u Križevcima. Od 1911. živio je u Zagrebu kao književnik i novinar Obzora i Jutarnjega lista. Bio je dopisnik iz Pariza, Beograda i Praga. Godine 1926. izabran je za predsjednika Društva hrvatskih književnika.

Isticao se enciklopedijskom nadarenošću, pisao je kazališne kritike, bio dobar poznavatelj likovne i glazbene umjetnosti. Vrlo se rano počeo baviti hrvatskom političkom poviješću. Ušavši 1912. u Jutarnji list, izazvao je nepovjerenje i osudu nacionalno-revolucionarne omladine. Između dvaju svjetskih ratova objavio je seriju portreta iz područja memoarske književnosti (S. Radić, A. Starčević, E. Kvaternik, Khuen-Héderváry i dr.). Pisao je eseje (Knjiga eseja, 1936) nadahnute velikim europskim književnim temama (o L. N. Tolstoju, G. Flaubertu, H. Ibsenu, A. Strindbergu, É. Zoli, Studija o Hamletu) te rasprave o istaknutim imenima (K. Š. Gjalski, A. Šenoa, V. Nazor, Ivan i Vladimir Mažuranić) i razdobljima nacionalne književnosti (O stogodišnjici hrvatskog preporoda/1830–1930/, 1931). Kao dobar poznavatelj teorijskih misli (G. M. C. Brandes, H. Taine) i intuitivan strastven čitatelj, Cihlar Nehajev se uvrstio među najistaknutije kritičare svojega doba.

Književnim radovima javio se vrlo rano. Kao gimnazijalac surađivao je u litografiranoj Nadi i časopisu Nova nada, 1898. u zagrebačkome HNK-u izvedena mu je jednočinka Prijelom, a sljedeće godine i Svjećica. Bio je jedan od najutjecajnijih ideologa moderne i predstavnik naraštaja koji se u javnosti javio težnjom za europeiziranjem književnosti i s naglascima na artizmu, slobodi stvaranja i individualizmu. Već u prvim pripovijetkama (Nemoć, 1895; Bijednička smrt, 1896; U zadnjim plamsajima, 1896; Nebo i pakao, 1898) tematizirao je male ljude, zavirivao u unutrašnjost svojih junaka i prihvaćao neke izražajne forme J. Leskovara, kojemu je posvetio svoje ponajbolje kritičke stranice. Komentirajući osjetljive i pasivne likove Leskovarovih pripovijedaka i romana, ističe da je riječ o tekstovima temeljenima na vlastitim piščevim doživljajima. Ocjene koje je iznosio u kritičkim napisima prepoznatljive su i u dramskim tekstovima (Život, 1905; Spasitelj, 1916), pripovijetkama (Poloneza, 1902; Veliki grad, 1902; Zeleno more, 1902; Godiva, 1916; Iz neznanog kraja, 1918) te romanu Bijeg: povijest jednog našeg čovjeka (1909), koji mnogi kritičari drže najboljim romanom hrvatske moderne. Psiholabilni protagonist koji nije sposoban donositi odluke pogađa temeljnu duhovnu dispoziciju moderne. Izražajna razina romana u skladu je s tematskim slojem. Fabularni je tijek fragmentariziran i prelomljen mnogobrojnim refleksijama, što snažnije naglašava unutarnju duhovnu slojevitost samoga junaka. U sljedećoj stvaralačkoj fazi Cihlar Nehajev se okrenuo mirnijem i hladnijem izlaganju pa je pisao pripovijetke koje problematiziraju aktualna socijalna i etička pitanja ratnog i poratnoga razdoblja (Jubilej, 1927; Onaj žutokosi, 1929; Kostrenka, 1930). Zanimanje za povijest i politiku, psihološke nijanse u razvoju likova, modernizam forme i brigu za tradiciju izrazio je i u povijesnom romanu Vuci (1928). Romanu je prethodila opsežna studija Frankopani, objavljena u Jutarnjem listu (1927). Zahvativši građu iz hrvatske povijesti XVI. stoljeća, dokumentirajući sve povijesne podatke iz doba u kojem se ideja državotvornosti uobličavala u djelovanju Bernardina i Krste Frankapana, Cihlar Nehajev je ipak uvelike osuvremenio šenoinski model povijesnog romana. Glavni junak ima pravo na slabosti obična čovjeka, iskazuje se sumnja u vjerodostojnost jakoga dokumenta, naznačuje se povijesna ponovljivost i počinje se sumnjati u ideju povijesnog napretka. Suvremene analize opisuju roman kao početnu poziciju hrvatskoga novopovijesnog romana, modela koji će prevladavati u romanima I. Aralice, F. Šehovića i N. Fabrija. God. 1928. objavio je i Klupu na mjesečini, komediju vezanu uz kazališni svijet, a autor je i dramatizacije Šenoina povijesnog romana Čuvaj se senjske ruke.

Svojim kritičarskim i autorskim radom Cihlar Nehajev je dokazao da se u svakome tekstu, neovisno o književnoj vrsti u kojoj se pisac izražava, skriva njegova osobna fotografija. Kao plodnom i svestranom autoru, pripadaju mu najznačajnije stranice nacionalne književnosti XX. stoljeća.

Cihlar Nehajev, Milutin. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 12.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=43276>.