Aškerc, Anton

ilustracija
AŠKERC, Anton

Aškerc, Anton, slovenski pjesnik i prevoditelj (Globoko kraj Rimskih Toplica, 9. I. 1856Ljubljana, 10. VI. 1912). Završio studij bogoslovije u Mariboru, a potom bio kapelan u mnogim štajerskim župama. Umirovljen zbog spora s biskupom, primio službu arhivara u Ljubljani. Pisao lirske i epske pjesme, balade, romance, parabole, satire, putopise i jednočinke. Prevodio s ruskoga, češkoga, njemačkoga i hrvatskoga. Kao vodeći pjesnik slovenskoga realizma, realističkim je epskim i epsko-lirskim pjesmama izražavao borbeni liberalizam i domoljublje, ali i nemir izazvan neskladom između svojega zvanja i uvjerenja te stanjem u kojem se našao slovenski narod. Zbog dvojba o katoličkim dogmama i traženja prave etike u prakršćanstvu i orijentalnoj filozofiji bio je žestoko napadan u klerikalnom tisku. Premda je kao urednik Ljubljanskog zvona promicao moderniste, poslije su ga zbog inzistiranja na već preživjelim shvaćanjima i oni kritizirali. Njegov ugled, vrlo velik u doba realizma, naglo je opao s pojavom O. Župančiča, I. Cankara i drugih pjesnika moderne. Glavna djela: Balade i romance (Balade in romance, 1890), Lirske i epske pjesme (Lirske in epske poezije, 1896), Nove pjesme (Nove poezije, 1900), Izmajlov, Red sv. Jurja, Tujka (1900), Četvrti zbornik pjesama (Četrti zbornik poezij, 1904), Zlatorog (1904), Mučenici (Mučeniki, 1906), Jadranski biseri (1908), Akropolis in piramide (1909), Pesnitve: peti zbornik (1910), Posljednji Celjanin (Poslednji Celjan, 1912).

Aškerc, Anton. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 20.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=4350>.