STRUKE:

nihilizam

nihilizam (prema lat. nihil: ništa), u filozofiji, oblik svijesti koja niječe svaku mogućnost apsolutnoga postojanja ili važenja nečega. Budući da je povezan sa svijesti ništa, nihilizam je u uskoj vezi s pojmom besmisla jer nije riječ o ontološkome pitanju postoji li nešto, nego je li postojanje nečega smisleno ili nije. Uglavnom se očituje u dvama značenjima: kao logičko-spoznajni nihilizam, koji niječe svaku objektivnu vrijednost filozofsko-znanstvene spoznaje te stoji u uskoj vezi s radikalnim skepticizmom, i kao moralno-politički nihilizam, prema kojem se društvene i političke vrijednosti ne mogu utemeljiti ni na kakvim racionalnim argumentima. Razmatranja nihilizma sežu u predsokratovsku filozofiju, kada je bitku suprotstavljeno ništa u Parmenidovoj sentenciji: »Bitak jest, a nebitak nije.« U tome, još uvijek filozofskome smislu bitak je izjednačen s mišljenjem i predstavljao je ono što se uopće može misliti, a nebitak ono što je nemislivo i kao takvo je ništa jer mišljenje ne može misliti nešto čega predmetno (u umu) nema. Tako je nihilizam, primjenjivan postupno i na tvarni svijet, oznaka za nepostojanje nečega kao ne-hillum (od grč. ὕλη, hýlē: tvar). Razvojem judeo-kršćanske tradicije Bog stvara svijet »ni iz čega« (ex nihilo), čime je kao bitak apsolutno suprotstavljen ništavilu. Iako se kreacionistički argument često tumačio kao akt »iz ništa«, sukladno metafizičkim argumentima Tome Akvinskoga (oslonjenima na Lukrecijeve), prema kojima u učinku mora biti barem onoliko predmetne stvarnosti koliko i u uzroku, Bog je mogao stvarati samo »ni iz čega« jer iz ništa može proizaći samo ništa (ex nihilo nihil fit) pa bi bez Boga sam svijet bio ništa. Stoga je Bog jedino biće koje apodiktički jamči opstojnost svijeta bez kojega bi vladalo ništavilo. Nihilizam se osobito razmatrao u okviru filozofije egzistencije i egzistencijalizma koje su kritizirale metafizičku tradiciju. Tako Friedrich Nietzsche nihilizmom određuje upravo kršćanski metafizički stav o Bogu kao jamcu opstojnosti. Za nj je čitav razvoj europske kulture svjedočenje samoga nihilizma jer se svijet nastojao postavljati duhovno, čime se zanemarivalo ono ljudsko kao tjelesno, strastveno i požudno. Pretpostavka borbe protiv nihilizma tako je proglašenje Boga »mrtvim« jer je kršćanstvo njime oslabilo čovjekove životne snage, stoga je nihilizam za nj rezultat kršćanstva i opstojnosti Boga, a ne obratno. Ipak, nihilizam nije samo negativno određen, nego kao svijest koja dovodi svijet do vlastita preispitivanja postaje lijek za ponovno buđenje životnih snaga. Tako za Nietzschea postoje dva osnovna tipa nihilizma: pasivni, kao izraz propadanja i nazadovanja moći duha koji vodi »volji za ništa« i »ne-volji za moć« i aktivni, kao znak povećane moći duha koji vodi »volji za moć«, koja omogućuje nadčovjeka, ideala kadra svakodnevno iznova prevladavati nihilizam i dekadenciju. Suvremeni se čovjek tako treba okrenuti aktivnomu nihilizmu putem kojega svoju egzistenciju razumijeva kao mogućnost bitka-u-svijetu koji kao postulat preuzima Martin Heidegger. Za nj su bitak i ništa komplementarni pojmovi, ali se kroz ništa bitak očituje kao vlastita drugost i otuđenost. Tako se ništavilo očituje kao izraz tjeskobe (Angst) i svijesti o vlastitoj smrtnosti kao »bitku-pri-smrti«, čime se bitak kroz ništenje (negaciju) zapravo potvrđuje kao »bitak-u-svijetu«. Za Heideggera je nihilizam opće stanje europskoga duha novoga, znanstveno-tehničkoga doba u kojem autentični bitak sve manje može doći do izražaja, a to može upravo na način ništenja takva svijeta. Oslanjajući se na Heideggerovu filozofiju, Jean-Paul Sartre je u ništavilu vidio osobitost čovjeka koji je jedino biće u mogućnosti ništa dovesti do zbiljnosti pa je upravo ništa pretpostavka mogućnosti bitka. Upravo u čovjekovoj svijesti o mogućnosti ništavila proizlazi mogućnost negacije kao izraza slobode. Nihilizam se razmatrao i u okviru marksizma, prije svega u mišljenju Ernsta Blocha koji ništavilo tumači postulatom »još-ne-bitak« (Noch-Nicht-Sein) koji svjedoči o nedostatnosti kao izrazu ništavnosti svijeta iz kojeg, međutim, izrasta mogućnost za zadobivanjem samoga smisla bitka. Nihilizam se razmatrao i u mišljenju Maxa Stirnera, Felixa Hausdorffa (Paul Mongré), Alberta Camusa, Jacquesa Derridaa, Rudolfa Carnapa i dr., a prisutan je i u književnosti, osobito ruskoj, i to pretežno u djelima Ivana Sergejeviča Turgenjeva, Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, Nikolaja Gavriloviča Černiševskog i dr.

nihilizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=43746>.