Nikejsko Carstvo

Nikejsko Carstvo, bizantska država u Maloj Aziji sa središtem u Nikeji, nastala na ruševinama Bizantskoga Carstva nakon Četvrtoga križarskoga rata i osnutka Latinskoga Carstva (1204). Utemeljio ga je Teodor I. Laskaris, koji je 12. IV. 1204., u noći prije križarske pljačke Carigrada, a pošto je car Aleksije V. Duka Murcufl već bio pobjegao, bio proglašen za cara. Padom carske prijestolnice Teodor I. Laskaris izbjegao je u Malu Aziju, najprije u Brusu, a zatim u strateški povoljnije smještenu Nikeju, te je ondje okupio snage otpora latinskoj vladavini. Nakon bratove smrti Teodor I. Laskaris uzeo je carski naslov (1205), a kada ga je 1208. okrunio patrijarh Mihael IV. Autorijan, većina ga je Bizantinaca u ist. pokrajinama priznala zakonitim vladarom. Otada je Nikejsko Carstvo smatrano legitimnim nasljednikom Bizantskoga Carstva. Teodor je zadržao postojeće biz. ustanove, učvrstivši vlast i obranu. Novoj je državi prijetilo Latinsko Carstvo na sjeveru i Seldžuci na istoku. Teodor je 1211. uspio suzbiti Seldžuke, a 1214. sklopio je s latinskim carem Henrikom Flandrijskim sporazum o razgraničenju koji je zajamčio opstanak Nikejskoga Carstva. Iste je god. oteo Trapezuntskomu Carstvu područje zapadno od Sinope i izbio na Crno more. Teodora je naslijedio njegov zet Ivan III. Duka Vatac (1222–54). On je učvrstio i proširio područje svoje vlasti. Zaustavio je prodor Latina, stekavši 1225. gotovo sve njihove posjede u Maloj Aziji. Sporazumio se 1243. sa Seldžucima. Položaj Nikejskoga Carstva nakratko je ugrozio epirski despot Teodor, koji je 1224. osvojio do tada latinski Solun, proglasio se carem i pridobio za sebe Bizantince u zap. pokrajinama. Opasnost je minula otkako su Teodora porazili Bugari kraj Klokotnice (1230). To je stvorilo preduvjete za nikejski prodor na eur. prostor. God. 1241. Solun je postao vazal Nikeje, a Teodorov sin Ivan morao se odreći carskoga naslova. Konačno je 1246. Solunska Despotovina bila priključena Nikejskomu Carstvu. Epirski despot Mihael II. bio je poražen 1252. i prisiljen podvrgnuti se nikejskomu vrhovništvu. Ivan III. Duka Vatac u ratu s Bugarima 1246. stekao je sva njihova područja južno od gornjega toka rijeke Marice, što mu je bilo potvrđeno i sporazumom. Vješto je vodio vanj. politiku, održavao dobre odnose s papinstvom i sklopio savez s rimsko-njem. carem Fridrikom II., čijom se kćeri Konstancom oženio (1244). Također je uredio i unutarnje prilike, razvijao je gospodarstvo i uvodio mjere koje su trebale omogućiti gosp. samostalnost njegove države. Tako je Nikejsko Carstvo, postavši općepriznata sila, dosegnulo visok stupanj gosp. blagostanja i postalo najrazvijenije među državama koje su nastale na biz. području. Ivana je naslijedio njegov sin Teodor II. Laskaris (1254–58). On je obnovio savez sa Seldžucima, 1256. prisilio je Bugare na mir, ali se zatim sukobio s Epirom. Kao i otac, brinuo se za očuvanje biz. kulture i podupirao je crkve i samostane. Njegovu malodobnomu sinu Ivanu IV. Laskarisu (1258–61) bio je za regenta nametnut biz. velikaš Mihael Paleolog, najsposobniji nikejski vojskovođa. On je poč. 1259. bio okrunjen za suvladara kao Mihael VIII. Iste je god. u bitki kraj Pelagonije srušio Epirsku Despotovinu. Nastojeći uništiti oslabjelo Latinsko Carstvo, sklopio je 1261. ugovor s Genovom u namjeri da poništi utjecaj Mlečana, koji su radili protiv obnove Bizantskoga Carstva u Carigradu. Napokon je 25. VII. 1261. nikejska vojska na prepad osvojila Carigrad; posljednji latinski car, Balduin II., pobjegao je na mlet. lađi, a Mihael VIII. svečano je ušao u grad kao pobjednik. Ivana IV. Laskarisa, koji je bio ostavljen u Nikeji, dao je Mihael VIII. već iste god. oslijepiti i baciti u tamnicu. Time je prestalo postojati Nikejsko Carstvo, a s njime je nestala i dinastija Laskaris, koja ga je stvorila. Carigrad je iznova postao prijestolnicom Bizantskoga Carstva.

Nikejsko Carstvo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 12.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=43771>.