STRUKE:

Nikola II.

ilustracija
NIKOLA II.
ilustracija1ilustracija2

Nikola II. (Nikolaj Aleksandrovič Romanov), posljednji ruski car (Sankt Peterburg, 18. V. 1868u okolici Jekaterinburga, 17. VII. 1918). Vladao 1894–1917. U unutarnjoj politici nastavio je autokratski režim oca Aleksandra III., no nije uspio iskoristiti gospodarsku modernizaciju Rusije. Neriješena socijalna pitanja dovela su, u osjetljivom trenutku nakon poraza Rusije u ratu s Japanom (1904–05), do prve ruske revolucije u siječnju 1905 (Siječanjska revolucija). Budući da su glavne postrojbe još bile na Dalekom istoku, Nikola II. dao je ustupke Listopadskim manifestom (30. X. 1905), kojim je uveo opće pravo glasa i dopustio ustrojavanje zakonodavnoga narodnog predstavništva (Duma). No nakon ugušenja revolucije, ti su ustupci znatno ograničeni. Caru su ostale velike ovlasti, a Duma je raspuštena, sve dok u nju nisu izabrani zastupnici poslušni caru. Rastuće vanjskopolitičke napetosti pokušao je ublažiti poticanjem prve mirovne konferencije u Hagu (1898–99). Za I. svjetskog rata osobno je, protiv volje vlade, preuzeo 1915. vrhovno zapovjedništvo nad vojskom, ali se povukao odmah nakon izbijanja građansko-demokratske Veljačke revolucije 1917. U ožujku 1917., s obitelji je interniran najprije u Carskom Selu (danas Puškin), a zatim je, pošto mu je Velika Britanija uskratila azil, prebačen u Toboljsk. Kada je izbila Listopadska revolucija, premješten je u Jekaterinburg, u okolici kojega je, zajedno s obitelji, strijeljan. Posljednjih godina njegove vladavine politiku, državne poslove i prilike na dvoru znatno su određivali carica Aleksandra i njezini miljenici (G. J. Rasputin, monah Iliodor).

Nikola II.. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=43796>.