Ninska biskupija, nekadašnja katolička biskupija sa sjedištem u Ninu. Osnovana je potkraj vladavine kneza Trpimira ili početkom vladavine kneza Domagoja (oko 863/867) kao zasebna hrvatska biskupija, podvrgnuta izravno Rimu (Rimskomu patrijarhatu), a obuhvaćala je područje hrvatske primorske kneževine. Izgleda da je za osnutak Ninske biskupije iskorišten sukob između Rima i Bizanta (Focijev raskol, 863–869) kako bi se Hrvatska u crkvenom smislu odvojila od hijerarhije bizantsko-dalmatinskih gradova. Prvi ju je put spomenuo papa Nikola I. (858–867) kada je prigovorio ninskomu kleru i puku da se biskupija ne smije osnivati bez dozvole Apostolske stolice. Papa Ivan VIII. u pismu ninskomu biskupu Teodoziju 879. spominje njegove prethodnike koji su primili posvećenje u Rimu (što znači da su prije njega bila barem dvojica), a isto traži i od njega. Splitski sabor (925) određuje da se Ninska biskupija povrgne Splitskoj metropoliji, zabranjuje ređenje svećenika glagoljaša, te određuje da dalmatinski biskupi ne smiju rediti svećenike koje bi vladar ili velikaši podredili svojemu, tj. ninskomu biskupu. Protiv tih zaključaka prosvjedovao je ninski biskup Grgur (oko 900–929) pa je papa sazvao novi Splitski sabor (927–928), na kojem je ukinuta Ninska biskupija i biskupu Grguru naređeno da preuzme Skradinsku biskupiju. Ninski biskup ponovno je uspostavljena 1075., a obuhvaćala je ninsku i lučku županiju i polovicu ličke. Pripadala je Splitskoj metropoliji, premda ju je zadarski nadbiskup Manzavin 1197. uzalud pokušao pripojiti svojoj nadbiskupiji. U biskupiji su djelovali prosjački redovi, dominikanci u Ninu i franjevci u Karinu. Poznati biskup bio je Petar Čedulić (1577–81); biskupija je stradala u ratovima s Osmanlijama u XVI. i XVII. st. Ukinuta je 1828. i njezino područje pripalo je Zadarskoj nadbiskupiji.
