Nizozemci

ilustracija
NIZOZEMCI, C. Sluter, Mojsije, detalj, 1395–1404., Dijon, kartuzijanski samostan Champmol
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17ilustracija18

Nizozemci (niz. Nederlanden, također Holanđani, prema nizozemskoj povijesnoj pokrajini Holland), zapadnogermanski narod u Nizozemskoj (95,7% ili 15,3 milijuna pripadnika). Nizozemci i njihovi potomci žive i u SAD-u, Kanadi, Australiji, Indoneziji, Nizozemskim Antilima, Južnoafričkoj Republici i drugdje. Nizozemci su potomci germanskih plemena Friza, Sasa, salijskih Franaka, Batavaca i keltskih Belga. Formiranje nizozemskoga kulturnog, političkog i gospodarskog identiteta veže se uz stvaranje Utrechtske unije u XVI. st. Veliku ulogu u oblikovanju nizozemskog društva i kulture odigrala je vjekovna borba Nizozemaca s morem za obradivo zemljište. Nizozemci su postali izvrsni pomorci, trgovci i poljoprivrednici. Neki elementi folklora održali su se do naših dana (osobito plesovi i narodna glazba). Stari su običaji većinom nestali izuzev omiljene crkvene proslave (Kermes) s obilnim gozbama i plesovima.

Povijest

Povijest  → nizozemska, povijest

Jezik

Nizozemski jezik pripada skupini zapadnogermanskih jezika. U srednjem vijeku nazivao se dietsc (u Flandriji), u ostalim krajevima duutsc; potonji se naziv dugo održao u obliku duits; u XVI. st. najčešće se koristio naziv nederduits. Prema narječju iz kojega se razvio standardni jezik koristi se i naziv hollands, a na jugu vlaams, prema pokrajini Flandriji (Vlaanderen); od osnutka Kraljevine Nizozemske 1813. koristi se gotovo isključivo naziv nederlands, koji je od 1815. i službeni naziv jezika. Izvorno se nizozemski od visokonjemačkoga razlikovao jednako kao i donjonjemački, a u zaseban se jezik razvio zbog specifičnih uvjeta: intenzivna duhovnog života i bogate književnosti već od srednjeg vijeka, koncentracije važnih gradova na malom prostoru, razvoja nacionalne svijesti u borbi protiv Španjolaca, te zajedništva unatoč vjerskim razlikama između katolika i protestanata. Mijene dijalektalne osnove književnog jezika poklapaju se s premještanjem gospodarske i političke moći s juga na sjever: u XVII. st. osnovom normiranja postaje amsterdamsko narječje; službenim prijevodom »Biblije« (1626–37) ono se potvrdilo i u ostalim dijelovima Nizozemske. Za nizozemski je karakterističan nestanak padežnoga sustava; opozicija dativ–akuzativ kod zamjenica također nestaje, ali se ispred glagola s nekadašnjim objektom u dativu tvori bezlični pasiv uz zadržavanje objekta; zavisne su rečenice markirane finitnim oblikom na kraju rečenice. Autohtona su nizozemska narječja frizijski, saski, franački, holandsko-franački, brabantsko-franački, limburško-franački. Nizozemskim govori oko 15 milijuna govornika u Nizozemskoj, a u svijetu ukupno više od 20 milijuna. Iz nizozemskoga su se razvili u nekadašnjim nizozemskim kolonijama: crnačko-holandski (negerhollands), pidžin koji se govorio na otocima St. Thomas, St. Jan, St. Croix; zapadnoindijski nizozemski kreolski u Brazilu, Surinamu i na Curaçau; amerikanski u New Jerseyju kao i nizozemski na Sri Lanki i u istočnoj Indiji; afrikaans, jezik Bura u južnoj Africi, razvio se u samostalan jezik, drugi službeni jezik Južnoafričke Republike s približno 6,2 milijuna govornika.

Književnost

Nizozemska književnost neodvojiva je od flamanske te ima mnogo dodirnih točaka s južnoafričkom (burskom) književnošću. Na staronizozemskome (do približno 1100) poznata je samo jedna rečenica, na srednjonizozemskome (do približno 1550) pisali su ponajviše Nizozemci s juga (pogranične pokrajine Limburg, Brabant, Flandrija). Najstariji je poznati pjesnik Heinric van Veldeke (Limburg, prije 1150 – nakon 1190), koji pripada i njemačkoj književnosti (Heinrich von Veldeke), autor »Legende o sv. Servaciju« (»Sint Servaes Legende«, oko 1170) i »Ljubavnih pjesama« (»Minneliederen«), koje su spona između provansalskih trubadura i njemačkih Minnesängera; mističarka Hadewych (oko 1250) piše »Viđenja« (»Visioenen«), koja osim religioznoga misticizma odišu i srednjovjekovnim viteštvom i osjećajnošću, dok su djela Jana van Ruusbroeca (Brabant, oko 1293–1381) već promišljena i više se obraćaju razumu, a odlikuju se i sustavnošću. Njegova djela utjecala su na nastanak moderne pobožnosti. U nizozemskoj književnosti poznate su i inačice keltskih legendi o kralju Arturu (»Walewijn, Ferguut«), putovanja sv. Brandana (»Leven van Sinte Brandaen«), romani o Karlu Velikome (»Karel ende Elegast«) kao i klasični viteški roman (»Floris ende Blancefloer«). U XIII. se st. već javljaju plodni autori koji pišu djela pobožna i svjetovna sadržaja (J. van Maerlant i Willem van Aflighem). Najznačajnija srednjovjekovna marijanska legenda je »Beatrijs«, nepoznata autora. Značajno djelo je i životinjski ep s kraja XII. st. »O liscu Rajnartu« (»Van den Vos Reinaerde«).

Zanimljiva su pojava u XV. i XVI. st. Rederijkerskamers, neka vrsta književnih udruga koje su isprva pomagale svećenicima, a poslije su se razvile u nositelje novih književno-poetskih izraza.

Nizozemska renesansa kasnila je za južnoeuropskom više od stotinu godina (započela je oko 1550). To je doba reformacije: kao braniteljica katoličanstva ističe se A. Bijns (1493–1575), zagovornik reformacije je Philips van Marnix van Sint Aldegonde (1540–98), a veliki humanist D. V. Coornhert (1522–90) pomiritelj je obiju struja, zagovornik snošljivosti. Najznačajniji su pjesnici nizozemske renesanse i humanizma P. C. Hooft (1581–1647; »Granida«, »Škrtac«), G. B. Bredero (1585–1618; »Španjolski Brabanćanin«), C. Huygens (1596–1687; »Batavska Tempa«) i osobito J. van den Vondel (1587–1679; »Palamedes«, »Gysbreght van Aemstel«).

Nizozemska književnost ponovno je oživjela u XVIII. st., koje je dalo književnika široka djelokruga P. Langendijka (1683–1756), esejista i osnivača utjecajnoga lista »De Hollandsche Spectator«, kao i izvanredni ženski dvojac B. Wolff (1738–1804) i A. Deken (1741–1804) s romanom u pismima »Povijest gospođice Sare Burgerhart«. Za razliku od Langendijka i Wolff-Deken, koji su nedvojbeno pod francuskim utjecajem, Hiëronymus van Alphen (1746–1803), Rhijnvis Feith (1753–1824) i Jacobus Bellamy (1757–86) sljedbenici su njemačke književnosti toga doba. Za prijelaz iz XVIII. u XIX. st. značajan je eruditski pjesnik W. Bilderdijk (1756–1831). U početku XIX. st. (francuska okupacija Nizozemske još traje) javio se domoljubni pjesnik Jan Frederik Helmers (1761–1813), značajniji po građanskoj hrabrosti nego po književnoj kvaliteti, te Hendrik Tollens (1780–1856), koji, osim domoljubnih pjesama, piše i ode kućnoj, obiteljskoj sreći. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, skupina pisaca pod vodstvom E. J. Potgietera (1808–75) uspjela je osnovati utjecajni list »De Gids« (1837), koji je sebi stavio u zadatak pisati istinito, jednostavno, ne slijediti slijepo strane predloške. Kritika mora biti konstruktivna, poštena, bez političkih i religijskih predrasuda. Osim Potgietera suradnjom u listu istaknuli su se i C. Busken Huet (1826–86), u književnoj kritici sljedbenik Francuza Sainte-Beuvea. Sljedbenik rimovanih radova W. Scotta bio je J. van Lennep (1802–68), a povijesne romane pisali su Jan Frederik Oltmans (1806–54) i Anna Louisa Geertruida Bosboom-Toussaint (1812–86). U uspjela humoristička ostvarenja romantizma ubraja se djelo »Camera obscura«, koje je N. Beets (1814–1903) napisao pod pseudonimom Hildebrand. Religijsko unose Petrus Augustus de Genestet (1829–61) i poslije izrugivani Jan Jacob Lodewijk ten Kate (1819–89). Za političku emancipaciju nizozemskih katolika (tada toleriranih, ali obespravljenih) značajan je J. A. Alberdingk Thijm (1820–89). Posljednji predmoderni, a vjerojatno najveći nizozemski književnik je Multatuli (pravo ime Eduard Douwes Dekker; 1820–87), koji je, osim novog (socijalnijega) gledanja na upravu u kolonijama, uveo i izrazito novi postupak u književno stvaranje.

Modernizam u nizozemskoj književnosti počinje 1880-ih pokretom osamdesetaši (Tachtigers), sličnim hrvatskoj moderni. Kao manifest pokretu poslužio je predgovor pjesmama prerano preminuloga J. Perka (1859–81), koji je 1882. napisao W. J. T. Kloos (1859–1938). Značajke su manifesta obračun s poučnim i moralističkim pjesništvom prethodnoga razdoblja i traženje novih putova u romantičnome, simbolističkom i impresionističkom izražavanju emocija. Kloos i istomišljenici W. F. van Eeden (1860–1932), A. Verwey (1865–1937), L. van Deyssel (1864–1952) i H. Gorter (1864–1927) osnovali su 1885. svoje glasilo »De Nieuwe Gids«. Iako homogenost pokreta nije trajala dugo – Kloos je bio odviše egocentričan a da bi mogao biti dobar vođa – ipak je to bilo doba značajnih književnih ostvarenja. Početak XX. st. obilježili su i simbolisti J. H. Leopold (1865–1925), Peter Cornelis Boutens (1870–1943) i A. Roland Holst (1888–1976). U istome razdoblju djeluju i naturalisti M. Emants (1848–1923) i jedan od najvećih nizozemskih pisaca L. M. A. Couperus (1863–1923). Obojica svoje teme nalaze u haškim salonima, a Couperus i u kolonijalnoj Nizozemskoj Indiji (Indoneziji). Jacob Israël de Haan (1881–1924) s puno nježnosti opisuje ljubav između dvojice muškaraca. Prvu polovicu stoljeća obilježavaju i pjesnici M. Nijhoff (1894–1953), J. J. Slauerhoff (1898–1936), G. Achterberg (1905–62) te prozaisti S. Vestdijk (1898–1971) i A. van Schendel (1874–1946), a značajne su i feministkinje Carry van Bruggen (1881–1932) i A. Blaman (1905–60), izvanredni F. Bordewijk (1884–1965) i kritičar-esejist M. ter Braak (1902–40), socijalist H. Heijermans (1864–1924) kao i Flamanci W. Elsschot (1882–1960) i L. P. Boon (1912–79).

Kraj 1950-ih žetva je prethodnoga teškog i samoprijegornoga rada na obnovi porušene zemlje te odiše samozadovoljstvom. Skupina pjesnika opire se građanskoj inertnosti u književnosti te se udružuje u pokret (poslije nazvan) pedesetaši (određene sličnosti s našim krugovašima). Eksperimentalna i konfrontirajuća poezija Remca Camperta, Rudyja Kousbroeca, Simona Vinkenooga i osobito Luceberta (pravo ime Lubertus Jacobus Swaanswijk; 1924–94) poziva na napuštanje tople sobe i Elizejskih polja te silazak u zemaljski svijet. Određeni broj individualaca odbija pripadnost bilo kojemu pokretu. Naraštaj prozaista rođen oko 1920. daje nekoliko opusa koji se ne daju tipizirati: neuhvatljivi buntovnik, deklarirani homoseksualac G. Reve (1923–2006), filozofsko-mističarski H. Mulisch (1927–2010), nesnošljivi i polemičarski W. F. Hermans (1921–95), suptilni Flamanac H. Claus (1929–2008) te poetska, u Indoneziju zaljubljena H. S. Haasse (1918–2011) stvaraju književnost koja se u svijetu sve više čita. Pridružuju im se pobunjenici protiv provincijalizma, moralizma, antihedonizma, ukratko života ispunjenoga zabranama strogoga protestantizma: J. H. Wolkers (1925–2007), Maarten Biesheuvel (r. 1939), Maarten ’t Hart (r. 1944), a nekoliko pisaca stvara vrlo uravnoteženu književnost visokih dosega (J. Bernlef, 1937–2012; C. Nooteboom, r. 1933).

Najmlađi naraštaj zanimljiv je zbog postmodernističkih nastojanja (Arnon Grunberg i dr.), ali i sve veće nazočnosti (u Nizozemskoj nastanjenih) pripadnika drugih podneblja, kultura, pa čak i drugačijega književnog izraza (Marokanci Ahmed Aboutaleb i Hafid Bouazza, nekoliko Surinamaca, Kineskinja Lulu Wang i dr.).

Kazalište

Izvori nizozemskoga kazališta sežu, kao i u drugim europskim sredinama, u XII. st., ritualne su naravi, ishode djelomice iz katoličke liturgije na pučkom jeziku, a dijelom iz pučkih godišnjih svečanosti. Zlatno je doba razvoja drame XVII. st.: Gerbrand Bredero pisao je komedije iz amsterdamske svagdašnjice, a J. van den Vondel, čijim je komadom 1638. otvoreno gradsko kazalište Amsterdamse Stadsschouwburg, i P. C. Hooft bili su zastupnici tragičkoga žanra. Kao i drugdje u Europi, XVIII. st. značilo je otklon od glumačke deklamacije prema onodobnoj koncepciji realističke prirodnosti, s višestruko nadarenim glumcem Johannesom Jelgerhuisom na čelu, autorom glumačkoga priručnika. U XIX. st. prevladavali su vodvilji. God. 1874. utemeljeni su kazališna škola, časopis i kazališna družina De Koninklijke Vereeniging Het Nederlandsch Tooneel, kao temelj kazališta koje je težilo, po uzoru na Comédie-Française, uspostaviti visoke dramske umjetničke standarde, s redateljem Pieterom de Leurom i istaknutim glumcima bratom i sestrom Bouwmeester. Naturalističke i simbolističke tendencije u repertoaru odlikovale su pak Nederlandsche Tooneelvereeniging, utemeljeno 1870. Prijelaz iz XIX. u XX. st. bio je u znaku realističkoga dramatičara H. Heijermansa, a Eduard Verkade i Willem Royaards istaknuli su se kao redateljski vizionari, sljedbenici Reinhardtovih i Craigovih ambicija. Doba II. svjetskog rata značilo je zastoj u kazališnom stvaralaštvu, ali su neki glumci slijedili antifašistički nazor što ga je već 1935. izrazio P. F. Lagerkvist u komadu »Krvnik« pa su se potajice spremali za poslijeratno razdoblje, kada je vlada preuzela financiranje kazališta. Redatelj Peter Sjaroff zastupao je ideje K. S. Stanislavskoga, 1960-ih konsolidirao se i novi naraštaj dramatičara (Gerben Hellinga, Gerard Lemmens, Ton Vorstenbosch, Wim Schipper), a avangardne trupe Mickery Theater i Shaffy Theater tražile su alternativne kazališne prostore. Tradicionalnomu repertoarnomu kazalištu 1970-ih suprotstavila se društvenokritička orijentacija kampanje Aktie Tomaat, koja je omogućila povoljno financijsko ozračje za male trupe poput Onafhankelijk Toneel ili Appel, zainteresirane za reinterpretaciju klasikâ, Eshila i W. Shakespearea, te trupe-laboratorija Werkteater. Među redateljima repertoarnoga kazališta provokativnošću se izdvajao Gerard Rijnders, a u službenoj se mreži isticalo i politički intonirano kazalište Vormingstoneel s kompanijama Sater i Proloog. Rubno kazalište najviše je koristi imalo od Slavlja luda (Festival of Fools), utemeljenoga 1975., a festival Stagedoor od 1983. okuplja imigrantske trupe iz Surinama, Maroka, Turske i dr. zemalja. Potkraj 1980-ih bio je vidljiv učinak kampanje Aktie Tomaat pa su mnogi redatelji, kazališni ravnatelji i dramatičari postali etabliranim umjetnicima, npr. Rijnders, Frans Strijards i Karst Wondstra. Trupa Hollandia njeguje ambijentalno kazalište, a najmlađi se naraštaj, usredotočen na potragu za specifičnim glumačkim stilom, okuplja u manje skupine, poput De Trust, Dood Paard i Barre Land. Multimedijske inovacije dio su istoga konteksta, pogodnoga za procvat manjih projekata.

Filozofija

Filozofija na nizozemsko-flamanskim prostoru počinje se razvijati početkom XIII. st. pod utjecajem duhovnih gibanja u susjednim zemljama. Prodor srednjovjekovnog aristotelizma zamjetljiv je u filozofskom sustavu Hendrika van Genta (oko 1220–93), koji se znatno razlikuje od drugih filozofskih sustava njegova doba, a kod Sigera Brabantskoga (oko 1235 – oko 1282) susreće se averoistička verzija aristotelizma. Nasuprot njima, Hendrik Bate (1246–1310) vraća se neoplatonizmu. U XIV. st. Jan van Ruusbroec (oko 1293–1381) i G. de Groote (1340–84) potiskuju filozofiju u korist teologije, što se posebice zrcali u djelu Tome Kempenca (1380–1471). Petnaesto stoljeće obilježeno je novim zamahom mistike, posebice u spisima Wessela Gansforta (oko 1420–89), koji je bio i istaknuti predstavnik humanizma. No najznačajniji je mislilac toga razdoblja i kritičar skolastike Rodolfus Agricola (pravo ime Roelof Huysman; 1443–85). U doba reformacije i humanizma nizozemska filozofija vrhunac dostiže u djelu Erazma Roterdamskoga (pravo ime Geert Geerts; 1466–1536), a na području etike i filozofije morala osobito se ističe D. V. Coornhert (1522–90), koji zastupa realizam moralnih vrjednota. Kartezijanizam zastupa A. Geulincx (1624–69), humanističke i pravno-političke ideje H. Grotius (1583–1645), a filozofiju prirode J. B. van Helmont (1577–1644). U XVII. st. u Nizozemskoj su boravili i djelovali R. Descartes, Angelus Silesius, P. Bayle i B. de Spinoza, što je znatno utjecalo na daljnji razvoj nizozemske filozofije i promicanje slobodne misli. Prethodnikom romantizma smatra se F. Hemsterhuis (estetičko-mistički panteizam); u XIX. st. uz određeni utjecaj I. Kanta, F. W. J. Schellinga i G. W. F. Hegela još uvijek snažno prevladava Spinozina filozofija, što se posebice zrcali u djelu Johannesa Diderika Bierens de Haana (1866–1943). U tom se razdoblju također ističe Cornelis Willem Opzoomer (1821–92), koji nastoji osloboditi filozofiju od utjecaja filologije i teologije i staviti ju u službu života. Početkom XX. st. razvijaju se neohegelijanstvo, posebice u djelu G. J. P. J. Bollanda (1854–1922), i marburško neokantovstvo (Bernhard Jan Hendrik Ovink). Suprotno tomu, na prirodoznanstveno-pozitivističkoj strani, psihički monizam zastupaju G. Heymans (1857–1930) i njegovi učenici. Za to su razdoblje ipak najznačajniji predstavnici fenomenologijskoga pokreta (Gerardus van der Leeuw, Frederik Jacobus Johannes Buytendijk, Edgar de Bruyne) i filozofije egzistencije (Reinier Franciscus Beerling i dr.), ali i logistike (Evert Willem Beth i Robert Feys). U suvremenom kalvinizmu posebice se razvija religiozni personalizam (Philip Abraham Kohnstamm, Herman Dooyeweerd i Dirk Hendrik Theodoor Vollenhoven), a u katoličkim krugovima ponovno se snažno razvija neotomizam (Josephus Theodorus Beysens, Louis Jan de Raeymaeker). U novije su doba u zamahu istraživanja na području teorije znanosti, kritičkoga neopozitivizma i analitičke filozofije.

Likovne umjetnosti

Područje današnje Nizozemske i Belgije bilo je nastanjeno u prapovijesno doba. Od VII. st. pr. Kr. na tim se prostorima javila keltska kultura, a od II. st. pr. Kr. jačao je utjecaj rimske umjetnosti (arheološki nalazi). Iz merovinškog i karolinškoga doba očuvali su se samo skromni tragovi građevinske djelatnosti (temelji crkve sv. Ivana u Liègeu, oko 980) te predmeti primijenjene umjetnosti (oružje, zlatni i emajlirani nakit, predmeti od bjelokosti). Od XI. st. gradile su se romaničke crkve na kojima su se isprepletali njemački i francuski utjecaji. Veće romaničke crkve (Sv. Lebuin u Deventeru iz 1046., Sv. Petar u Utrechtu, posvećena 1048., i Sv. Servacije u Maastrichtu s početka XII. st.) bile su trobrodne bazilike s dva zvonika na glavnom pročelju, jednostavno ukrašenih portala. Isprva je građevni materijal bio kamen, koji se uvozio, potom se potkraj XII. st. počela upotrebljavati domaća opeka, koja je nakon 1225. postala glavni materijal za sve vrste građevina, a kamen je služio samo za ukrašavanje prozora i vrata. Sredinom XIII. st. nastale su prve gotičke crkve, u jugozapadnom dijelu zemlje pod francuskim, a u sjeveroistočnom pod njemačkim utjecajem. Od XV. st. osim jednostavnih gotičkih crkava tzv. dvoranskoga tipa gradile su se raskošne katedrale i crkve prenatrpane arhitektonskim ukrasima. Očuvao se velik broj svjetovnih gotičkih građevina: utvrde, dvorci, gradska vrata, stambene kuće i osobito dekorativne i slikovite gradske vijećnice s tornjevima beffroi (Bruxelles, 1402–50; Leuven, 1447–68; Gouda, 1450–52). U graditeljstvu se gotika održala do XVI. st., kada je počela prodirati talijanska renesansa. Renesansni elementi, osobito posebni stepeničasti zabati na pročeljima kuća i javnih zgrada, pojavili su se u djelima (vijećnica u Leidenu, 1593/94; tržnica mesa u Haarlemu, danas pokrajinski arhiv, 1602–03) jednoga od glavnih predstavnika nizozemskoga renesansnoga graditeljstva Lievena de Keya (1560–1627). Graditelj i kipar H. de Keyser (1565–1621) prvi je u nizozemsko graditeljstvo uveo elemente talijanske kasne renesanse i Palladijeva klasicizma (Zuiderkerk u Amsterdamu, 1603–14; gradska vijećnica u Delftu, oko 1618) ugledajući se na flamanskoga graditelja i dekoratera C. Florisa (pravo prezime De Vriendt; 1514–75), autora prototipa gradskih vijećnica (gradska vijećnica u Antwerpenu, 1561–65). Barok je bio zastupan u djelima Wenzela Coberghera (1561–1634; crkva sv. Augustina u Antwerpenu, 1615–18), Petera Huyssensa (1577–1637; isusovačke crkve u Antwerpenu, 1615–21., Bruggeu, 1619–41., i Namuru, 1621–45) te Willema Hesiusa (1601–90; Sv. Mihael u Leuvenu, 1650–71). Glavni predstavnici nizozemske inačice Palladijeva klasicizma bili su J. van Campen (1595–1657; palača Mauritshuis u Hagu, danas galerija slika, 1633–44., i gradska vijećnica u Amsterdamu, danas kraljevska palača, oko 1645) i Pieter Post (1608–69; dvorac Huis ten Bosch u Hagu, 1645–51., i gradska vijećnica u Maastrichtu, 1659–64). Francuski graditelj Daniel Marot (1663–1752) u službi Vilima III. Oranskoga ostvario je posebnu nizozemsku inačicu stila Luja XIV. U XIX. st. isprva je prevladavao neoklasicizam, potom historicizam, osobito neogotika i neorenesansa (Rijksmuseum u Amsterdamu, djelo Petrusa Josephusa Hubertusa Cuypersa, 1827–1921). Od početka XX. st. Nizozemska je postupno osvojila istaknuto mjesto u europskom graditeljstvu. Gradio se velik broj modernih građevina, među kojima se isticala Burza u Amsterdamu (1903), rad H. P. Berlagea (1856–1934). Amsterdamska arhitektonska škola bila je sklona smionim eksperimentima, osobito njezin začetnik M. de Klerk (1884–1923), dok je škola u Rotterdamu razvijala jednostavnost i funkcionalnost (J. J. P. Oud; 1890–1963). Među sljedbenicima modernog izričaja isticali su se W. M. Dudok (1884–1974) i Piet Kramer (pravo ime Pieter Lodewijk K.; 1881–1961). Slikari i teoretičari umjetnosti Th. van Doesburg (pravo ime Christian Küpper; 1883–1931) i P. Mondrian (pravo ime Pieter Cornelis Mondriaan; 1872–1944), te arhitekti Piet Kramer, G. T. Rietveld (1888–1964), Leendert Cornelis van der Vlugt (1894–1936) i Jan Duiker (1890–1935) osnovali su 1917. časopis i pokret De Stijl. Zastupali su ideju o uporabi najosnovnijih geometrijskih oblika u umjetnosti (neoplasticizam); u projektiranju kuća i stambenih naselja prevladavalo je križanje vodoravnih i okomitih linija. Neoplasticizam je znatno utjecao na razvoj moderne arhitekture ne samo u Nizozemskoj nego i u Njemačkoj (→ bauhaus). Suvremene arhitektonske i urbanističke koncepcije zastupali su J. H. Broek (1898–1978) i J. B. Bakema (1914–81) (među prvima su se zauzimali za pješačke površine: trgovačko središte Lijnbaan u Rotterdamu, 1946–53), Aldo van Eyck (1918–99), Ton Alberts (1927–99) i H. Hertzberger (r. 1932). Mlađi naraštaji nizozemskih arhitekata (Rem Koolhaas, r. 1944; Sjoerd Soeters, r. 1947) projektiraju u duhu postmoderne maštovite stambene, javne, turističke i industrijske građevine.

Kiparstvo

Najranija poznata kiparska ostvarenja (kipovi svetaca, romaničke krstionice i nadgrobni spomenici) bila su uvezena iz susjednih njemačkih krajeva. Domaći majstori izrađivali su uglavnom dekorativne predmete u bakru, zlatu i emajlu (osobito nakit) te predmete od bjelokosti. Potkraj XIV. st. radio je Nizozemac C. Sluter (?–1406) na dvoru burgundskih vojvoda u Dijonu. Njegov odmak od kasne gotike i prijelaz u produhovljeni realizam renesanse obilježio je početak novoga razdoblja u kiparstvu zapadne Europe (Mojsijev zdenac u Dijonu, oko 1400). U Nizozemskoj postoji veći broj nadgrobnih spomenika u kamenu s ležećim likovima pokojnika na sarkofazima na kojima su ukrasi zadržali obilježja gotike, dok su fizionomije oblikovane realistički (grobnica Marije Burgundske, crkva Notre-Dame u Bruggeu, kraj XV. st.). U razdoblju kasne gotike i rane renesanse u drvu su se izrađivali raskošno rezbareni, često obojeni i oslikani oltari, korska sjedala i pregrade (crkve u Utrechtu, Dordrechtu i Enkhuizenu) te pokućstvo za privatne i javne potrebe (vijećnice u Kampenu, Delftu i Nijmegenu). Graditelj H. de Keyser stvorio je značajne radove i kao kipar (reljefi s figurama, portretna poprsja i medalje, te nadgrobni spomenik Vilima I. Mučaljivoga u crkvi Nieuwe Kerk u Delftu, 1614–22., u suradnji sa sinom Pieterom, i spomenik Erazmu Roterdamskom u Rotterdamu, 1621). Glavni predstavnik baroknoga kiparstva u XVII. st. bio je R. Verhulst (1624–98), koji je pod utjecajem G. L. Berninija i P. P. Rubensa izvodio dekoracije, reljefe i nadgrobne spomenike (spomenik admiralu de Ruyteru u Amsterdamu). Njegov suradnik Artus Quellinus st. (1609–68) iz Antwerpena izveo je kipove i reljefe za vijećnicu u Amsterdamu. U XVIII. st. u Hagu je djelovao Jean Baptist Savery (Xavery; 1697–1742), koji je u Italiji preuzeo kasnobarokni stil (portretna poprsja, krstionice i propovjedaonice, nadgrobni spomenici, alegorijske i žanr-figure). U XIX. st. prevladavalo je akademsko kiparstvo, osobito na javnim spomenicima (Rembrandtov kip u Amsterdamu, djelo Louisa Royera, 1864–1928). Početkom XX. st. preko pokreta i časopisa De Stijl kipari su prihvatili apstrakciju; ističu se G. Vantongerloo (1886–1965), André Volten (1925–2002), Carel Nicolaas Visser (1928–2005) i Ad (Adriaan) Dekkers (1938–71). Apstraktni ekspresionizam prihvatili su Wessel Couzijn (1912–89), Jaap Mooy (1915–87) i naturalizirani Amerikanac japanskoga podrijetla Shinkichi Tajiri (1923–2007). U duhu novoga realizma stvarao je Mark Brusse (r. 1937), a instalacije ironična sadržaja radili su Hugo Kaagman (r. 1955) i Jan Straken (r. 1956).

Slikarstvo

Slikarstvo se javlja od IX. st. u iluminacijama crkvenih knjiga; najistaknutiji minijaturist bio je majstor Goderanus, autor dviju iluminiranih »Biblija« s prijelaza iz XI. u XII. st. Rijetki su ulomci zidnoga slikarstva. Tijekom XIV. st. umjetnici iz manjih nizozemskih mjesta poput braće Limbourg ili Limburg (djelovali između 1375. i 1385. do 1416) napustili su domovinu i otišli u Francusku, gdje su stvorili remek-djela minijaturnoga slikarstva (iluminirani rukopisni »Brevijar vojvode od Berryja«, nastao između 1413. i 1416). Braća Hubert (između 1385. i 1390–1426) i Jan (oko 1395–1441) van Eyck, autori poliptiha na glavnom oltaru crkve sv. Bavona u Gentu, dovršenoga 1432., glavni su predstavnici tzv. staronizozemske škole. Oni su prvi put u nizozemskom slikarstvu naslikali velik broj novih, suvremenih i svjetovnih motiva i tema (prvi aktovi, prvi vjerni portreti donatora, dočarana iluzija prostora i veristički naslikan krajolik) te među prvima slikali u ulju. Nakon smrti J. van Eycka vodeća osobnost nizozemskog slikarstva postao je R. van der Weyden (1400–44), koji je izražajnošću likova i smislom za plastičnost oblika te dramatskim nabojem u stvaranju kompozicija znatno utjecao na njemačke slikare, osobito H. Memlinga (koji je djelovao u Nizozemskoj) i M. Schongauera. U tom razdoblju isticali su se slikari Justus van Gent (pravo ime Joos van Wassenhove; između 1435. i 1440–1480), koji je, djelujući pretežito u Italiji, u talijansko renesansno slikarstvo uveo nizozemski realizam i tehniku slikanja uljem, i H. van der Goes (oko 1440–82), autor firentinskog »Oltara Portinari«. D. Bouts (oko 1415–75) razvio je u naraciji naturalizam i time utjecao na utemeljitelja haarlemske slikarske škole Alberta van Ouwatera (djelovao 1440–70). Njegov učenik Geertgen tot Sint Jans (djelovao oko 1475–95) doveo je dramatičnost u prikazivanju biblijske tematike do vrhunca. Od počeka XVI. st. javili su se likovni nazori talijanske renesanse (tzv. romanizam), koji su se stopili s domaćom realističkom tradicijom, osobito preko glavnog predstavnika toga stila J. van Scorela (1495–1562), koji je dugo djelovao u Italiji. Njegovi su učenici bili M. van Heemskerck (1498–1574), utemeljitelj slikarske škole u Haarlemu, i portretist europskih vladarâ A. Mor (1520–76). Bliži njemačkom renesansnom slikarstvu bio je Lucas van Leyden (1494–1533). U Utrechtu je radio glavni predstavnik nizozemskog manirizma slikar i bakrorezac A. Bloemaert (1566–1651), a njegovi sljedbenici bili su slikari idealiziranih krajolika, mitoloških ili biblijskih kompozicija sa štafažnim figurama (često je na istome platnu jedan slikar radio krajolik, a drugi štafažne figure). U XVII. st. nizozemsko je slikarstvo dosegnulo vrhunac. Slikari haarlemske škole slikali su krajolike u duhu poetiziranoga realizma te portrete (pojedinačne ili skupne). Kompozicijski i koloristički najbolja djela ostvario je F. Hals st. (između 1580. i 1585–1666), tvorac tzv. herojskoga realizma, po tehnici jedan od preteča impresionizma. Njegovi učenici braća Adriaen (1610–85) i Isaak (1621–49)< span style="color: #000000;">van Ostade i sljedbenici P. J. van Laer (pravo ime P. Boddink; 1599–1642) i P. Lastman (oko 1583–1633) uz portrete slikali su, oslanjajući se sve više na talijanske slikare iz obitelji Caracci te na Caravaggia, naturalističke žanr-prizore s likovima građana, seljaka, vojnika, pijanaca i kartaša. Nizozemsko slikarstvo njegovalo je mrtvu prirodu s cvijećem, voćem, divljači i posuđem, gradske vedute, interijer i krajolik, kojih su majstori članovi porodice van Ruisdael, osobito Jacob (1628/29–82). Škola u Amsterdamu dosegnula je vrhunac u osobnosti Rembrandta Harmenszoona van Rijna (1606–69), slikara portreta, mitoloških i biblijskih kompozicija, autora impozantna grafičkog opusa, stvaraoca psiholoških portreta i specifičnoga clair-obscur ozračja. Njegovi učenici i sljedbenici pripadali su amsterdamskoj školi, a u njoj su portret zastupali F. Bol (1616–80) i G. Flinck (1615–60), krajolik H. Seghers (oko 1589 – oko 1638) i M. Hobbema (1638–1709), žanr-prizore u interijeru G. Dou (1613–75), P. de Hooch (1629–83), G. Metsu ili Metzu (1629–67), C. Fabritius (1622–54) i G. Terborch ml. (1617–81), a erotično-anegdotske motive J. Steen (1625/26–79) te prizore životinja, poglavito stada stoke, P. Potter (1625–54). Čest motiv nizozemskog slikarstva bile su marine s prikazima jedrenjaka i pomorskih bitaka u dramatskim naglascima ozračja na uzburkanim valovima; ističu se članovi obitelji van de Velde, osobito Willem st. (1611–93), i Jan van de Cappella (oko 1624–79). Leidenska škola dala je lirskoga pejzažista J. van Goyena (1596–1656), a delftska J. Vermeera van Delfta (1632–75), majstora poetiziranih likova u interijerima profinjenih ugođaja. Krajolik i marine u mjesečini slikali su članovi triju naraštaja obitelji Cuyp. Interijeri, žanr-prizori, a kadšto i vedute često se prikazuju u manjim formatima; te tzv. kabinetske slike redoviti su ukras građanskih domova. Karakteristična je nenazočnost velikih religioznih kompozicija, kakve prevladavaju u baroknome slikarstvu flamanskoga juga. Nizozemska protestantska sredina zazirala je od raskošno uređenih crkava, a religijska tematika ostala je u okviru »Staroga zavjeta« i Muke Kristove. Oko 1700. nastupila je dekadencija; cijelo XVIII. st. nije zabilježilo nijednoga većeg slikara. U XIX. st. kopirala su se djela majstora iz XVII. st., posebice krajolici, marine i interijeri. U Hagu je osnovana slikarska škola koja je težila obnovi nizozemskoga pejzažnoga slikarstva, a njezini najznačajniji predstavnici bili su J. Israëls (1824–1911), slikar realističkih prizora iz života puka i ribara, prožetih humanizmom, trojica braće Maris i H. W. Mesdag (1831–1915) te A. Mauve (1838–88), koji se nastojao približiti francuskoj barbizonskoj školi. Potkraj XIX. i početkom XX. st. velik se broj slikara priklonio pariškom impresionizmu i postimpresionističkim smjerovima. Slikari V. van Gogh (1853–90), J. B. Jongkind (1819–91) i K. van Dongen (1877–1968) djelovali su u rodnoj Nizozemskoj samo u početnom razdoblju, a potom u Francuskoj. P. Mondrian isprva je bio sljedbenik kubizma, a od 1917. u okviru skupine i časopisa De Stijl postao je zagovornik neoplasticizma. Reakcija na formalnu strogost neoplasticizma javila se u nadrealizmu Pietera Ouborga (1893–1956) i grafičara Mauritsa Cornelisa Eschera (1898–1972), realističkim težnjama Charleyja Tooropa (1891–1955) i Raoula Hynckesa (1893–1973), ekspresionizmu W. De Kooninga (1904–97), naturaliziranoga u SAD-u, i lirskoj apstrakciji Brama van Veldea (1895–1981), koji je od 1925. djelovao u Parizu. Nakon 1945. nizozemsko slikarstvo ide ukorak s likovnim eksperimentima europske i američke umjetnosti. God. 1949. u Amsterdamu je osnovana međunarodna likovna skupina i časopis Cobra, koja je u traganju za spontanim umjetničkim izričajem znatno utjecala na suvremeno europsko slikarstvo; u toj skupini sudjelovao je K. Appel (1921–2006). Ekspresivne krajolike bliske apstrakciji radio je Jaap Nanninga (1904–62), u duhu art bruta stvarao je Jaap Wagemaker (1906–72), a Bram Bogart (1921–2012) opredijelio se za informel. Sljedbenik hiperrealističkoga slikarstva je Co Westerik (pravo ime Jacobus; 1924–2018). Kinetičkom umjetnošću bavi se Stanley Brouwn (r. 1935), konceptualnoj umjetnosti bliski su Pieter Engels (r. 1938) i J. Dibbets (pravo ime Gerardus Johannes Maria D.; r. 1941).

Većina značajnijih muzeja nalazi se u Amsterdamu – Rijksmuseum, Gradski muzej (Stedelijk museum), Rembrandtov memorijalni muzej, van Goghov muzej, te povijesni i pomorski muzej.

Glazba

Prvi podatci o glazbi u Nizozemaca sežu pred kraj karolinške ere početkom IX. st., od kada datiraju prvi primjerci nizozemske gregorijanike. Sačuvane liturgijske drame iz XII. st., neumirane skladbe iz XII. i XIII. st. te bilješke o djelatnosti nizozemskih trubadura odaju trajan utjecaj francuskih i njemačkih glazbenokulturnih krugova. Takav je utjecaj zamjetan i na području glazbene teorije, višeglasne glazbe, glazbe u bratovštinama, u odgoju dječaka pjevača, zapošljavanju gradskih glazbenika, pojavi putujućih glazbenika i dr. u razdobljima ars antiqua i ars nova (XIII–XIV. st.). Bogata sekundarna dokumentacija potvrđuje da se glazba u Nizozemskoj visoko cijenila te da je glazbeni život bio dobro organiziran na dvorovima, u gradovima, crkvama i samostanima tijekom cijeloga srednjovjekovlja. Razdoblju renesanse (oko 1430 – oko 1600) pripada djelatnost pet generacija skladatelja i izvoditelja tzv. franko-flamanske škole, koji su potekli s područja šireg od današnje Kraljevine Nizozemske i često djelovali na talijanskim dvorovima i u gradovima. Najistaknutiji među njima bili su G. Dufay (oko 1390–1474), J. Ockeghem (oko 1410–97), Josquin des Prés (oko 1440–? 1521), A. Agricola (1446–1506), L. Compère (oko 1450–1518), H. Isaac (oko 1450–1517), J. Obrecht (1450–1505), P. de La Rue (oko 1452–1518), A. Willaert (oko 1490–1562), N. Gombert (oko 1500 – oko 1556), J. Arcadelt (oko 1504–68), J. Clemens non Papa (oko 1510 – oko 1555), C. de Rore (1516–65), Ph. de Monte (1521–1603) i O. di Lasso (oko 1532–94), od kojih su mnogi dali antologijska djela na području crkvene i svjetovne glazbe (mise, moteti, madrigali, šansoni i dr.). Tijekom renesanse značajnu su ulogu imali i glazbeni tiskari poput T. Susata, H. Waelranta i P. Phalèsea u Antwerpenu i Leuvenu. Nakon razdoblja visoke renesanse samo je još jedan nizozemski skladatelj postigao međunarodnu karijeru: J. P. Sweelinck (1562–1621). Njegova glazba za instrumente s tipkama osobito je utjecala na sjevernonjemačke orguljaše. U XVII. i u većem dijelu XVIII. st. glazba je bila pod utjecajem crkvenih krugova, osobito kalvinističke Crkve, i muziciranja u ansamblima tipa collegium musicum, kakvi su postojali u Amsterdamu, Arnhemu, Utrechtu, Nijmegenu, Leidenu, Groningenu, Hagu, Rotterdamu i drugdje na sjeveru, te u Hasseltu, Gentu, Leuvenu i drugdje na jugu (u današnjoj Belgiji). U XVII. st. njihov se repertoar sastojao pretežno od višeglasnih pjesama, madrigala i instrumentalne glazbe. Osobitost je nizozemske glazbene kulture toga razdoblja carillon (niz zvona na tornjevima), koji i danas privlači pozornost turista. Prva operna kuća otvorena je 1680. u Amsterdamu, koji je u XVIII. st. postao i vodećim europskim središtem glazbenoga tiskarstva. Sjedište izgradnje čembala u XVI. i XVII. st. bio je Antwerpen (obitelj Ruckers i dr.). Drugu polovicu XVIII. i početak XIX. st. obilježila su gostovanja stranih solista, ansambala i opernih družina te razvoj ustanova javnih koncerata (npr. koncerti društava Felix Meritis i Eruditio Musica u Amsterdamu, na Stadtholderovu dvoru u Hagu, i dr.). Tijekom XIX. st. glazba u Nizozemskoj potpala je gotovo potpuno pod njemački utjecaj, iako se bilježi djelatnost nekoliko istaknutih nizozemskih skladatelja (npr. Johannes van Bree, Johannes Verhulst i dr.). Osobit zamah dobila je glazba potkraj XIX. st. jačanjem nacionalnog pokreta, osnutkom znamenitog orkestra Concertgebouw i izgradnjom istoimene koncertne dvorane (1888) te utemeljenjem amsterdamskoga Konzervatorija (1884). Značajni skladatelji na prijelazu iz XIX. u XX. st. bili su Bernard Zweers (1854–1924), Alphons Diepenbrock (1862–1921) i Johan Wagenaar (1862–1941). Zahvaljujući izrazitomu nizozemskom kozmopolitizmu i zemljopisnomu smještaju, u XX. st. ponovno su ojačali dvojaki francuski i njemački utjecaji. Istaknuti skladatelji XX. st. različitih stilskih usmjerenja bili su Matthijs Vermeulen (1888–1967), Hendrik Andriessen (1892–1981), Willem Pijper (1894–1947), Kees van Baaren (1906–70), H. H. Badings (1907–87), Ton de Leeuw (1926–96), Jos Kunst (1936–96) i dr. Suvremeni nizozemski umjetničkoglazbeni život temelji se na modelu državne potpore za 14 simfonijskih orkestara, niz specijalističkih sastava za suvremenu i ranu glazbu (vode ih svjetski poznati umjetnici kao npr. G. Leonhardt, F. Brüggen i Ton Koopman), više opernih kuća itd.

Područje Nizozemske dijeli veći dio tradicijske (folklorne) baštine sa susjednim područjima Belgije, Njemačke i Francuske. Karakteristično je i višestoljetno prožimanje s gradskom i crkvenom umjetničkom glazbom. Vokalna tradicijska glazba male je dinamičke raznolikosti i pretežno je jednoglasna. Instrumentalna tradicijska, ponajviše plesna glazba nije bila zapisivana prije XVIII. st., a procvat je doživjela u drugoj polovici XIX. st. Najpoznatija su nizozemska tradicijska glazbala flaute (od XII. st.), gajde (od XIII. st.) i bubnjići (od XV. st.), a rabe se još i harmonika, violina, dulcimer, citra i dr.

Film

Prva projekcija filmova braće Lumière održala se 6. VI. 1896. u Scheveningenu, 1898. snimljeni su prvi dokumentarni filmovi, 1899. prvi igrani film. Od 1901. braća Mullens snimaju redovite filmske novosti, zatim i dokumentarne filmove (i u ondašnjoj nizozemskoj koloniji Indoneziji). Za I. svjetskog rata nastala su brojna filmska poduzeća, od kojih je najtrajnije bilo Hollandia (1910–23) producenta i redatelja popularnih igranih filmova Mauritsa H. Bingera, a najveći ugled u inozemstvu stekao je 1930-ih dokumentarist J. Ivens. Uspon nizozemskog filma neprekidno je otežavala konkurencija razvijenijih kinematografija, početkom 1930-ih i pojava zvučne tehnologije, dok je za njemačke okupacije proizvodnja gotovo zamrla. Nakon II. svjetskog rata država pruža veću financijsku potporu filmu (npr. u izgradnji studija Cinecentrum u Hilversumu), najbrže se obnovio dokumentarizam (B. Haanstra), razvio se animirani film (posebno se ističe Paul Driessen), a od 1960. i igrani film pod utjecajem francuskoga novoga vala. Godišnje se proizvodi petnaestak igranih filmova. Ključna osobnost od 1960-ih do 1980-ih bio je F. Rademakers, znatne uspjehe ostvarili su i Wim Verstappen, George Sluizer, Paul Verhoeven te 1990-ih dobitnici »Oscara« (uz Rademakersa) Marleen Gorris i Mike van Diem. Veliku popularnost 1970-ih i 1980-ih imale su glumice Willeke van Ammelrooy i Monique van de Ven, te glumac R. Hauer. Od 1958. u Amsterdamu djeluje visoka filmska škola Nederlandse Film en Televisie Academie.

Nizozemci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 26.1.2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=43942>.