adekvacija

adekvacija (lat. adaequatio: izjednačavanje), sukladnost stvari i razuma, izričaja o predmetu i predmeta samoga, što je temelj skolastičkoga (Toma Akvinski) pojma istine kao sukladnosti bitka i mišljenja (adaequatio rei et intellectus). Pojam adekvacije se različito određivao ovisno o filozofijskim pristupima. U apsolutnome se smislu adekvacija pojavljuje već u Parmenidovoj izreci »bitak jest, a nebitak nije«, prema kojoj mišljenje ne može misliti nešto čega nema, odnosno nebitak. Kod Benedikta de Spinoze adekvacija je sukladnost ideje i predmeta, a prema Johnu Lockeu, predodžbe predstave su adekvatne ako savršeno predočuju (predstavljaju) svoje predmete. Adekvatnu spoznaju kod Gottfrieda Wilhelma Leibniza čini potpuno provedena analiza pojma. Edmund Husserl, utemeljujući transcendentalnu fenomenologiju radi uzajamnog impliciranja svijesti i predmeta, razlikuje »prirodnu« (savršena prilagodba zoru) i »eidetsku« (idejnu) adekvaciju u kojoj spoznaja savršeno odgovara samoj stvari. Za Husserla, samo pod pretpostavkom intencionalne svijesti, mišljenje (noesis) biva adekvatno mišljevini, odnosno predmetu mišljenja (noema) koje tim postupkom dobiva svoj smisao, oslobođen kontingentnih svojstava. Za razliku od adekvatne spoznaje, neadekvatnom se spoznajom zamjećuju samo izvanjska obilježja stvari, a mišljenje pritom ne provodi bitnu sintezu tih obilježja u cjelinu zamijećene stvari, pa joj time također nije adekvatno. (→ istina)

adekvacija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 20.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=441>.