Norveška

ilustracija
NORVEŠKA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17ilustracija18

Norveška (Kongeriket Norge), država na zapadnome i sjeverozapadnome dijelu Skandinavskoga poluotoka; obuhvaća 323 779 km² (od toga 19 509 km² unutrašnjih voda). Na sjeveroistoku graniči s Rusijom (196 km) i Finskom (727 km), na istoku i jugoistoku sa Švedskom (1619 km); na zapadu i sjeverozapadu izlazi na Atlantski ocean (duljina obale kontinentalnog dijela 25 148 km). Osim priobalnih otoka Norveška obuhvaća i udaljeno otočje Svalbard (61 022 km²) u Sjevernome ledenom moru i otok Jan Mayen (377 km²) između Grenlanda i sjeverne Norveške u Atlantskom oceanu, pa joj ukupna površina iznosi 38 178 km². Norveški su posjed otoci Bouvet u južnom dijelu Atlantskog oceana i Petar I. u antarktičkim vodama te Zemlja kraljice Maud na antarktičkome kontinentu.

Prirodna obilježja

Norveška se geološki sastoji od Baltičkoga štita i kaledonske nabrane zone. Baltički je štit građen od prekambrijskih stijena (gnajs, granit, gabro, kristalični škriljevci), koje su već prije paleozoika bile erodirane i poravnane. Za paleozoika su se u kaledonskoj geosinklinali, koja se pružala gotovo duž cijele Norveške od jugozapada prema sjeveroistoku, stvarale kambrijsko-silurske naslage (pješčenjaci, vapnenci i dr.); te su se naslage za kaledonske orogeneze nabrale i pokrile velik dio Baltičkoga štita. U tercijaru su zbog pritiska, koji je nastao alpinskom orogenezom, kaledonidi mjestimice razlomljeni i spušteni, a rijeke su na zapadu usjekle duboke doline. Za pleistocena (kvartar) Norveška je bila središte glacijacije, odakle su se na sve strane pružali ledenjaci; sadašnji reljef nastao je uglavnom njihovim djelovanjem (ledenjačke doline, fjordovi, jezerske zavale i dr.). Najveći dio površine (oko 71%) obuhvaća Skandinavsko gorje, koje se pruža kroz cijelu Norvešku od jugozapada prema sjeveroistoku; sastoji se uglavnom od visokih ravnjaka (fjell, vidda; 19,5% kopna više je od 900 m), s kojih se izdižu vrhovi (Galdhøpig, 2469 m; Glittertind, 2464 m i dr.), građeni od tvrdih i otpornih kristaličnih stijena. S nekih visokih ravnjaka koji su pokriveni firnskim ledom (iznad visine od 1000 m na sjeveru, a 1300 m na jugu) spuštaju se mnogobrojni ledenjaci (Jostedalsbreen, 507 km²). Na krajnjem je sjeveru pusto i nisko gorje Laponije (Finnmarksvidda). Zapadna i sjeverozapadna obala Norveške razvedena je fjordovima (najdulji je Sogne, 204 km), a južna rijasima. Uza zapadnu i sjeverozapadnu obalu pruža se niz malih stjenovitih otoka (skjär) koji tvore otočnu ogradu (skjärgård). Priobalna ravnica (Strandfladen) pruža se duž cijele obale.

Zbog utjecaja Atlantskoga oceana, osobito Golfske struje i zapadnih oceanskih vjetrova, klima Norveške mnogo je toplija od klime drugih krajeva na istim geografskim širinama; pod utjecajem hladnih masa polarnoga zraka nalaze se samo sjeverni krajevi Norveške u polarnim širinama. U primorskome pojasu srednja siječanjska temperatura iznosi na sjeveru –3 °C, na jugu 2 °C, a srpanjska na sjeveru 10 °C, na jugu 13 °C. Srednja siječanjska temperatura na gorju u unutrašnjosti iznosi –11 °C do –12 °C, a na krajnjem sjeveru (Finnmark) –12 °C do –15 °C (apsolutni minimum –51 °C). Ljeto je u unutrašnjosti toplije nego u primorskome pojasu. Najviše oborina primaju zapadni pristranci Skandinavskoga gorja: na sjeveru oko 1000 mm, a na jugu oko 3000 mm. U Finnmarku, na krajnjem sjeveru, snježni pokrivač traje 7, a na planinama 9 do 10 mjeseci.

Rijeke su kratke, velikoga pada, s mnoštvom brzaca i slapova, pa je plovnost neznatna. Rijeke koje teku sa zapadnih pristranaka Skandinavskoga gorja vrlo su kratke i ne zaleđuju se, a rijeke koje s istočnih pristranaka teku u Skagerrak dulje su i često zaleđene 3 do 4 mjeseca. Najdulje su rijeke Glomma (601 km), Lagen ili Numedalslågen (352 km) i Tana (348 km). Vodopadi rijeka (najviši je Kjelfossen, 840 m) iskorištavaju se za dobivanje hidroenergije. U slijevu Barentsova mora rijeke su zaleđene 5 do 7 mjeseci. Oko 4% površine Norveške otpada na jezera, od kojih je najveće Mjøsa (365 km²); po gorju sjevernoga dijela Norveške mnogobrojna su ledenjačka jezera. Biljni pokrov Norveške sastoji se uglavnom od tundre i šume (22% teritorija). Granica šume koja na jugu iznosi oko 1000 m, spušta se prema zapadu i sjeveru do razine mora. Prevladavaju četinjače (omorika, bor), a raširena je i breza. Tundra pokriva visoke ravnjake i sjeverni dio Norveške (Finnmark).

Stanovništvo

U Norveškoj živi 4 979 955 st. prema popisu 2011 (5 051 275 st. prema procjeni za 2013) ili 15,4 st./km² (16,4 st. km² kopnene površine, bez unutrašnjih voda) pa je, iza Islanda, europska država s najmanjom gustoćom naseljenosti. Približno četvrtina stanovništva živi u priobalju, a razmjerno gusto naseljena je i nizina u istočnoj Norveškoj te riječne doline. Najrjeđe su naseljeni sjeverni krajevi (pokrajina Finnmark, 2 st./km²) i visoki ravnjaci. Na jugu gustoća iznosi 10 do 50 st./km², a najveća je na jugoistoku, u području oko fjorda Oslo (grad Oslo i pokrajine Vestfold, 111 st./km²; Akershus, 123 st./km²; Østfold, 72 st./km²), gdje na 3,6% teritorija živi trećina stanovništva zemlje. Glavninu stanovništva čine Norvežani (91,1%, 2013); na sjeveru žive Laponci (vlastiti naziv Saami; oko 38 000) i Finci (kvänen). Broj stranaca je jako porastao u posljednjih nekoliko godina; 2005. bilo ih je 213 303 ili 4,6% stanovništva (u Oslu 10,1%), a 2013. godine čak 448 765 ili 8,9%. Najviše je Poljaka (77 095), Šveđana (43 075), Litvanaca (30 738), Nijemaca (24 398) i Danaca (21 937); u Norveškoj živi 1051 Hrvat. Službeni je norveški jezik (stariji je i rašireniji oblik bokmål ili riksmål, a noviji nynorsk ili landsmål); na sjeveru zemlje govori se laponski (jezik iz ugro-finske skupine). Stanovnici su uglavnom luterani–pripadnici Norveške crkve (78,3%, 2011), a ima i muslimana (2,2%), rimokatolika (1,7%) i dr. Norveška je prema popisu 1801. godine imala 883 603 st., 1900. godine 2,2 milijuna stanovnika, 1950. godine 3,3 milijuna stanovnika, a 2011. godine 4,5 milijuna stanovnika. Broj stanovnika je u međupopisnom razdoblju 2001–11. rastao po prosječnoj stopi od 1,02% godišnje (10,2‰), što je prvenstveno rezultat pozitivne migracijske bilance (0,57%), a u manjoj mjeri i prirodnoga priraštaja (0,35% ili 3,5‰). Iseljavanje je u Norveškoj prevladavalo sve do kraja 1960-ih, otkada broj useljenih stanovnika premašuje broj iseljenih, a osobito posljenjih desetak godina; 2011. i 2012. migracijska bilanca (razlika useljenih i iseljenih osoba) dosegla je maksimum od 47 000 osoba (78 570 useljenika i 31 227 iseljenika 2012). U posljenjih nekoliko godina prevladava poljska useljenička struja. Stope nataliteta (12,0‰, 2012), mortaliteta (8,4‰) i smrtnosti dojenčadi (2,5‰) u posljednjih su 10-ak godina bez većih promjena. Stanovništvo je Norveške prema demografskim pokazateljima staro; u dobi je do 14 godina 18,4% stanovništva, u dobi od 15 do 64 godine 65,9% a starije je od 65 godina 15,7% (2013). Očekivano trajanje života za žene rođene 2012. iznosi 79,4 godine, a za muškarce 83,4 godine. Ekonomski je aktivno 2 721 000 st. (2013), od čega je 3,5% nezaposleno. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 2,3%, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 19,0%, u uslužnim djelatnostima 78,7% zaposlenih (2013). Sveučilišta imaju Oslo (najveće i najstarije, osnovano 1811), Bergen (1948), Tromsø (1968), Trondheim (1996). Glavni je i najveći grad Oslo sa 623 966 st. (2013; šire gradsko područje 924 242 st., 2012). Ostali su gradovi s više od 50 000 stanovnika (2013): Bergen (267 950 st.), Trondheim (179 692 st.), Stavanger (129 191 st.; šire gradsko područje Stavanger/Sandnes 201 353 st., 2012), Kristiansand (84 476 st.), Tromsø (70 358 st.) i Drammen (65 473 st.; šire gradsko područje 101 995 st., 2012). U gradovima živi 79,6% stanovništva (2012), i to uglavnom na jugoistoku i jugozapadu zemlje.

Gospodarstvo

Nakon otkrića nafte početkom 1960-ih norveško se gospodarstvo ubrzano razvija. Godine 2011. ostvaren je BDP u vrijednosti od 485,8 milijarda USD; BDP po stanovniku iznosi oko 98 102 USD (jedan od najviših u svijetu). U sastavu BDP-a udjel je uslužnog sektora 60%, industrije 38%, a poljoprivrede s ribarstvom 2% (udjel je naftne industrije oko 25%, a brodogradnje i pomorstva oko 10%). Početkom 2000-ih Norveška je nastavila višegodišnji program »države blagostanja«, oslanjajući se na snažan državni sektor i na širok državni intervencionizam (uz izravnu državnu potrošnju u visini od 23% BDP-a). Norveška ostvaruje punu zaposlenost uz intenzivno useljavanje (oko 7% stanovništva rođeno je u inozemstvu). Prirodna su bogatstva nafta, prirodni plin, željezo, bakar, cink, titanij, nikal, riblji i šumski fond te hidroenergetski potencijali. Treći je izvoznik nafte u svijetu, iza Saudijske Arabije i Rusije, s dnevnim izvozom od 3,5 milijuna barela (zalihe nafte procjenjuju se na 10 000 milijarda barela). Visoko je ovisna o naftnoj industriji (zapošljava oko 200 000 radnika i donosi oko 35% deviznih prihoda), te o burzovnim cijenama nafte, plina i derivata, koji čine glavne izvozne proizvode. Osim njih izvozi drvo, namještaj, papir, brodove, pomorske usluge i bakalar. Godine 2011. vrijednost je izvoza bila 162,7 milijarda USD, a uvoza 88,5 milijarda USD. Uz vanjskotrgovinsku bilancu, pozitivna je i bilanca tekućih transakcija. Oko 70% izvoza i 50% uvoza odnosi se na zemlje Europske unije. Prema udjelu u vanjskoj trgovini vodeći su partneri Velika Britanija (20%), Njemačka (17%) i Danska (13%). U pružanju međunarodne pomoći Norveška je među vodećim zemljama, s redovitim godišnjim iznosima u vrijednosti od 0,9% BDP-a. Kao članica Europskog udruženja za slobodnu trgovinu (EFTA), od 1992. sa zemljama EU-a sudjeluje u stvaranju jedinstvenoga europskog tržišta (Europskoga ekonomskog područja).

Promet

Duljina je cestovne mreže 93 870 km (2013), a željezničke 4237 km (od toga je 59% elektrificirano, 2012); gustoća cesta i željezničkih pruga smanjuje se od juga prema sjeveru. Najvažnije su luke Bergen (promet 54,6 milijuna tona, 2012), Oslo (5,6 milijuna tona, 2003), Karmsund (obuhvaća Haugesund i otočić Karmøy), Tønsberg, Stavanger, Borg, Trondheim. Posebnu ulogu ima Narvik (19,4 milijuna tona, 2012; izvozna luka švedske željezne rude, finskoga drva i celuloze), koji je željezničkom prugom preko Kirune povezan sa švedskom lukom Luleå u Botničkome zaljevu. Trajektima se odvija putnički promet prema Danskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji. Glavne su trajektne luke Oslo (2,5 milijuna putnika, 2012), Kristiansand (1,3 milijuna putnika), Sandefjord, Larvik i Bergen. Vrlo je živ unutrašnji zračni promet. Najprometnije zračne luke imaju Oslo (Gardermoen, 22,2 milijuna putnika, 2012), Bergen (Flesland), Stavanger (Sola) i Trondheim (Værnes).

Novac

Novčana je jedinica norveška kruna (Krone; kr; NOK); 1 kruna = 100 era öre.

Povijest

Prvi tragovi naseljenosti na norveškom prostoru mogu se pratiti od paleolitika. U prapovijesti su ondje živjela germanska plemena iz Danske i Švedske. Starosjedioci i germanski došljaci s vremenom su se stopili i na početku nove ere već su tvorili jedan narod. Teritorij na kojem su obitavala mnogobrojna plemena bio je podijeljen na područja (fylker). Na čelu svakoga plemena nalazio se vođa (jarl) iz redova plemenske aristokracije, koji je vladao uz pomoć plemenske skupštine. Više plemena bilo je ujedinjeno u plemenski savez, a svoje su poslove rješavali na skupštini (thing), u koju su ulazili svi slobodni ljudi. Veći plemenski savezi (rike) imali su na čelu kralja (konung), kojega je birala skupština iz redova aristokracije. Kako je Norveška pretežito planinska zemlja, a promet se odvijao uglavnom morskim putovima, rano se razvijalo pomorstvo i gusarstvo (→ normani). Po uzoru na Karla I. Velikoga, nakon dugotrajnih borba između pojedinih vojnih i plemenskih poglavara, Harald I. Ljepokosi (Hårfager) proglasio se oko 860. kraljem te je nakon pobjede u Hafrsfjordu (872) uspio ujediniti pod svojom vlašću sva norveška područja u jedno kraljevstvo. U Norveškoj, kao i općenito u Skandinaviji i drugdje u Europi toga doba, kršćanstvo je kraljevima poslužilo kao političko sredstvo ujedinjavanja zemlje. Jedan od potomaka Haralda I. Ljepokosoga, Olav I. Tryggvason (955–1000), koji se, prihvativši kršćanstvo u Engleskoj, vratio 995. u Norvešku, provodio je nasilnu kristijanizaciju zemlje. Njegovo je djelo nastavio Olav Haraldsson (1016–28), kojemu je crkva podijelila naziv »sveti«. Godine 1028. Norvešku je osvojio danski kralj Knut Veliki. Zemlja je pod vlašću danskoga kralja ostala do 1035., kada je za norveškoga kralja bio izabran Olavov sin Magnus (1035–47), koji je 1042. postao i kralj Danske. Naslijedio ga je polubrat Harald III. Strogi (1047–66), koji je raskinuo 1047. personalnu uniju Norveške s Danskom i uspio učvrstiti središnju vlast. Magnus Barfot (1093–1103), unuk Haralda III. Strogoga, osvojio je Orkneyske otoke i Hebride. Za Magnusova sina Sigurda Jorsalafara (1103–30), »putnika u Jeruzalem« (1107–11. pohodio je kao križar Svetu zemlju), Norveška je dosegnula vrhunac moći. Nakon Sigurdove smrti razdoblje je građanskih ratova (1130–1240), u kojima su se suprotstavili interesi sve jačih kraljeva, Crkve koja je zahtijevala neovisnost o svjetovnoj vlasti, i seoske aristokracije. U drugoj polovici XII. st. osobito je važan ustanak tzv. birkenbeinera (»brezonogih«, nazvanih tako vjerojatno zato što su, skrivajući se u šumama, izrađivali obuću od brezovine). U tom se pokretu ujedinilo niže plemstvo sa seljaštvom protiv baglara (nositelja svinutoga štapa), tj. stranke crkvenih dostojanstvenika u savezu s feudalnom aristokracijom. Pobjedom birkenbeinera došao je na prijestolje njihov vođa Sverre (1177–1202), koji je okrunjen 1194. Za njegovih je potomaka u XIII. st. Norveška doživjela najveće teritorijalno proširenje, protegnuvši vlast na Grenland (1261), Island (1262), a obuhvaćala je i Orkneyske otoke, Hebride, otok Man i švedske pokrajine Jämtland i Bohuslän. U to su doba cvale kultura i umjetnost po uzoru na europsku dvorsku kulturu. Magnus Lagaböte. (1263–80) zaključio je spor s Crkvom, koja je dobila povlastice (vlastito sudstvo i postavljanje crkvenih službenika) konkordatom u Tønsbergu 1277. Proveo je i kodifikaciju zakonodavstva 1274. Od Håkona V. Magnussona (1299–1319), koji je u lokalnoj upravi ustrojio činovnički aparat ovisan o kralju, Oslo je postao norveškom prijestolnicom. Godine 1319. Norveška i Švedska sklopile su personalnu uniju, ali naklonost kralja Magnusa VII. Erikssona (1319–55) prema Šveđanima dovela je do pobune pod vodstvom njegova sina i norveškog regenta Håkona VI. Magnussona (1355–80), koja je završila 1355. Magnusovom abdikacijom i prepuštanjem norveškog prijestolja sinu. Pošto se Håkon VI. Magnusson oženio 1363. Margaretom, kćerju danskoga kralja Valdemara IV., utro je put državnomu ujedinjenju triju skandinavskih kraljevstava. Smrću Håkonova sina Olava (1380–87), njegova je majka Margareta, kći danskoga kralja Valdemara, postala suverenom Danske i Norveške, a 1389. i Švedske. Pod njezinom vještom upravom (1387–1412) plemstvo tih triju zemalja sklopilo je 1397. u Kalmaru politički savez (Kalmarska unija) i izabralo za kralja Margaretina nećaka Erika (1412–39). Švedska se oko sredine XV. st. povukla iz Kalmarske unije, u kojoj je prevladavajuća sila bila Danska, a Norveška je imala podređenu ulogu. Kraljevski namjesnici, redovito Danci ili Nijemci, vladali su se u Norveškoj kao osvajači. Otpor Norvežana došao je do izražaja u mnogim seljačkim bunama u XV. i XVI. st. Za danskoga kralja Kristijana III. (1534–59) Norveška je izgubila samostalnost. Danci su njome vladali kao svojom provincijom; 1537–39. proveli su reformaciju i uveli u luteransku crkvu danski jezik, koji je zatim dugo bio književni jezik Norveške. Tijekom XVII. i u prvoj polovici XVIII. st. Norveška je teško osjetila teret ratova u koje su ju uvukli Danci, pa se 1716. i 1718. našla čak pod švedskom okupacijom. Zbog savezništva s Napoleonom I. Bonaparteom Danska se Kielskim mirom (siječanj 1814) morala odreći Norveške, koja je pripala Švedskoj. Međutim, u svibnju iste godine norveški narodni predstavnici na skupštini u Eidsvollu proglasili su Norvešku slobodnom i neovisnom ustavnom monarhijom i donijeli ustav. Švedska je pokušala oružanom silom nametnuti odredbe ugovora u Kielu, ali je naišla na odlučan otpor pa je s Norveškom sklopila 14. VIII. 1814. tzv. Mossku konvenciju, kojom je stvorena personalna unija Švedske i Norveške. Tijekom XIX. st. Norveška se oštro odupirala pokušajima švedskih vladara da ograniče njezinu političku i gospodarsku samostalnost. Istodobno su u zemlji sve više jačale snage koje su tražile raskid unije sa Švedskom. Do krize je došlo 1905., kada je Storting (norveški parlament) donio zakonski prijedlog o postavljanju posebnih norveških konzularnih predstavnika u inozemstvu. Pošto je kralj Oskar II. odbio sankcionirati taj zakon, Storting ga je svrgnuo i proglasio 17. VI. 1905. raskid unije sa Švedskom. Na referendumu u kolovozu iste godine glasači su s 386 200 glasova protiv 184 potvrdili tu odluku. Za novoga kralja Norveške izabran je danski princ Carl (zet britanskoga kralja Eduarda VII.) pod imenom Håkon VII. (1905–57). U I. svjetskom ratu Norveška je bila neutralna, što je omogućilo veliku gospodarsku konjunkturu, osobito u brodogradnji i industriji, ali je izazvalo napade njemačkih podmornica, u kojima je uništena polovica trgovačke flote. Snažan zamah radničkomu pokretu dala je Listopadska revolucija 1917. Od prvih godina norveške neovisnosti smjenjivale su se na vlasti konzervativna i liberalna stranka, ali na izborima 1927. marksistička Radnička stranka dobila je najveći broj glasova pa je 1928. formirala svoju prvu vladu. Od 1935. Radnička stranka neprekidno se nalazila na vlasti i provodila opsežan socijalni program. Želeći osigurati strateške i sirovinske baze, Nijemci su se iskrcali u Norveškoj (operacija Weserübung Nord) 9. travnja 1940., onemogućivši Norvežanima da provedu mobilizaciju i obranu zemlje, a peta kolona V. Quislinga unijela je još veću zabunu. Intervencija britanskih i francuskih pomorskih, zračnih i kopnenih snaga, koje su se iskrcale kraj Narvika, Namsosa i Andalsnesa sredinom travnja, dovela je do teških borbi, osobito kraj Narvika. Savezničke su postrojbe potkraj travnja i na početku svibnja evakuirale južnu (Andalsnes) i srednju (Namsos) Norvešku, nakon čega su norveške snage kapitulirale, a vlada se povukla u Veliku Britaniju. Norveška je od 1940. do kraja rata ostala pod njemačkom okupacijom. Njezinim su se lukama Nijemci služili kao bazama za napadaje podmornica na konvoje koji su Sjevernim morem plovili u luke SSSR-a. Tijekom okupacije u Norveškoj se razvio jak pokret otpora. Nakon kapitulacije Njemačke u svibnju 1945. stvorena je privremena koalicijska vlada pod predsjedništvom vođa pokreta otpora. Nakon II. svjetskoga rata Norveška ostvaruje društvenu stabilnost; od 1945. politički je najutjecajnija Norveška radnička stranka (DNA). Više puta premijer je bio Einar Gerhardsen, vođa DNA 1945–65. Nakon kralja Håkona VII., od 1957. na prijestolju je bio Olav V.; nakon njegove smrti 1991. kralj je postao Harald V. Godine 1949. Norveška je među osnivačima Sjevernoatlantskoga saveza (NATO); od osnutka 1960., članica Europskog udruženja za slobodnu trgovinu (EFTA). Od 1980. bila je u sporu s Danskom oko morske granice između otoka Jan Mayena i Grenlanda; 1993. spor je riješen međunarodnom arbitražom. U 1980-ima i 1990-ima više puta na čelu vlade bila je Gro Harlem Brundtland (predsjednica DNA 1981–92). Početkom 1990-ih Norveška je posredovala u tajnim izraelsko-palestinskim pregovorima (rezultirali su sporazumom u Oslu 1993). Na referendumu 1994. odbijen je pristup Europskoj uniji. U razdobljima 1997–2000. i 2001–05. premijer je bio Kjell Magne Bondevik (iz Kršćanske narodne stranke). Godine 2000–01. i od 2005. premijer je bio Jens Stoltenberg (2002–14. vođa DNA; 2011. preimenovana u Radničku stranku); reizabran je 2009. Na izborima u rujnu 2013. pobijedila je koalicija konzervativnih i desnih stranaka; premijerka je postala Erna Solberg (od 2004. predvodi Konzervativnu stranku); reizabrana je u rujnu 2017.

Politički sustav

Prema Ustavu od 17. V. 1814 (sa znatnijim izmjenama 1906. i 1990. te kasnijim dopunama i promjenama), Norveška je ustavna monarhija. Monarhija je nasljedna po muškom i ženskom (od 1990) potomstvu iz dinastije Schleswig-Holstein-Sonderburg-Glücksburg. Kralj je šef države i formalno na čelu izvršne vlasti te zapovjednik vojnih snaga. Ima pravo suspenzivnoga veta na zakonodavne odluke parlamenta (Storting), no ako ih parlament ponovno izglasuje kvalificiranom većinom, kralj ih mora sankcionirati. Vlada obavlja izvršnu vlast, a čini ju premijer i najmanje 7 članova. Na kraljev prijedlog sastavlja ju većinska stranka ili koalicija stranaka koje imaju većinu u parlamentu; za svoj je rad odgovorna parlamentu. Parlament ima zakonodavnu vlast, a čini ga 165 zastupnika (broj varira ovisno o broju birača), koje na razdoblje od 4 godine biraju građani na općim, izravnim i tajnim izborima. Izborni ciklus propisan je Ustavom: izbori su u drugi ponedjeljak u rujnu svake četvrte godine, nema izvanrednih izbora. Na prvoj sjednici parlament iz svojih redova bira četvrtinu zastupnika, koja čini Gornji dom (Lagting), a preostale tri četvrtine čine Donji dom (Odelsting). U načelu domovi su ravnopravni u zakonodavnoj aktivnosti, s tim što Donji dom ima isključivo pravo zakonodavne inicijative. Procedura je određena tako da o zakonu prvo raspravlja Donji dom, a potom Gornji dom; ako pak nisu suglasni, odluka se donosi na zajedničkoj sjednici dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika. Pravo je glasa opće i jednako za sve državljane s navršenih 18 godina života. Propisan je boravišni cenzus: za aktivno biračko pravo 5, a za pasivno 10 godina. Sudbenu vlast obavljaju kotarski sudovi, 5 prizivnih sudova i Vrhovni sud (Hoyesterett). Izvan redovitoga državnoga sudbenog sustava u gotovo svim općinama djeluju mirovni sudovi, koji su dio mjesne samouprave. Vrhovni sud i Gornji dom na zajedničkome zasjedanju imaju ulogu Ustavnoga suda (Riksrett), koji sudi članovima vlade, Vrhovnoga suda i zastupnicima parlamenta. Ombudsman je posebno tijelo koje imenuje parlament od 1962., a njegova je zadaća da nadzire rad uprave. Politički i teritorijalno država je podijeljena na 19 pokrajina, dva grada i 448 općina koje imaju izabrana vijeća i izvršne odbore. Nacionalni blagdan: Dan Ustava, 17. svibnja (1814).

Norveška. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 16.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=44133>.