nova kritika (engl. New Criticism), naziv za skup ideja što ih je između 1920-ih i 1950-ih zastupala nekolicina engleskih i američkih književnih teoretičara (T. S. Eliot, I. A. Richards, F. R. Leavis, W. Empson, C. Brooks, W. K. Wimsatt Jr., A. Tate, J. C. Ransom). Kanonizaciju je doživio u Ransomovoj knjizi Nova kritika (1941), a od 1950-ih proširio je utjecaj i uhvatio korijena u američkom akademskom sustavu. Novokritičari nastoje pomnjivo odvojiti proučavanje književne umjetnine i od autorske namjere i morala, a i od kritičarskih osjećaja, ideologije ili sudova. U središtu je njihove pozornosti lirska pjesma kao autonomna cjelina koja skladno pomiruje proturječne značenjske težnje, dvosmislenosti i napetosti. Zadaća je kritičara strpljivo rekonstruirati taj proces pomirenja napetosti između dijelova i cjeline mjesto da ga parafrazom svede na neku jednoznačnu ideju. Nova kritika zagovara tehniku tzv. pomnjivoga čitanja kojemu neće izmaknuti obrati, neskladi, ironije i paradoksi jer je bit lirike upravo u »drami zavađenih značenja«, odnosno u »alternativnim reakcijama na isti segment jezika«. Koncentracija novokritičara na tekst, međutim, podrazumijeva isključivanje društvenog, ideološkog i povijesnoga konteksta, što je, uz zanemarivanje drame i proze, dalo povoda mnogobrojnim kritikama. U sklonosti novokritičara prema organskomu tumačenju književnosti prepoznavala se pak tradicionalistička nostalgija za organskom zajednicom i »recept za političku inerciju« (T. Eagleton).
