Novi Zeland

ilustracija
NOVI ZELAND, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14

Novi Zeland (engl. New Zealand, maorski Te Tari Tatau), država u jugozapadnom dijelu Tihog oceana; sastoji se od dvaju većih (Sjeverni i Južni otok) i jednoga manjeg otoka (Stewart) te otočnih skupina: Kermadec, Chatham, Bounty, Antipodes, Campbell, Auckland, Cook, Tokelau, Niue; obuhvaća 270 534 km².

Prirodna obilježja

Po geološkoj građi, petrografskom sastavu i tektonici oba su glavna otoka mlađa od australskoga kopna; nastali su jurskim i krednim, a poslije i pliocenskim nabiranjem. Za pleistocena se razvio, uz tektonske pokrete, i jak vulkanizam, koji se, znatno oslabljen, održao do danas. Rasjedanjem je između Sjevernoga (maorski Te Ika a Maui) i Južnoga (maorski Te Waka o Maui) otoka nastao 23 km širok Cookov prolaz, a između Južnog otoka i otoka Stewart prolaz Foveaux. Cijelim Južnim otokom pružaju se Novozelandske Alpe s najvišim vrhovima Mt. Cook (Aorangi, 3764 m) i Mt. Tasman (3499 m), građene od kristaličnoga kamenja (granit, gnajs), paleozojskih škriljevaca i mezozojskih sedimenata. S njih se spuštaju ledenjaci, od kojih je najveći Tasmanov ledenjak, dug 28 km. Prema istoku se Novozelandske Alpe blago spuštaju u primorsku aluvijsku Canterburyjsku nizinu. Za pleistocenske glacijacije nastale su ledenjačke koritaste doline, morene i ledenjačka jezera (Te Anau, Wakatipu, Hawea, Pukaki, Wanaka, Manapouri i dr.). Sjeverni otok manje je gorovit; uz istočnu obalu njegova južnoga dijela pruža se gorje Ruahine, nastavak Novozelandskih Alpa. Sr. dio otoka oko jezera Taupo vulkansko je područje s najvišim aktivnim vulkanom Ngauruhoe (2291 m) i ugaslim vulkanima: Ruapehu (2797 m), iz kojeg izbija samo vodena para, i snijegom pokriveni Egmont (2517 m) na poluotoku Taranaki. U tom području ima i mnogo muljevitih vulkana, starih kratera, gejzira, solfatara i kraterskih jezera s vrućom vodom (Taupo, Tarawera, Waikari i dr.). Na poluotoku Aucklandu nalazi se prostrana i vrlo plodna nizina rijeke Waikato. Sjeverni je otok razvedeniji od Južnoga; na zapadu je zaljev Taranaki, na istoku Hawke i Poverty, na sjeveru Plenty i Hauraki, između poluotoka Aucklanda i Coromandela.

Klima je, pod utjecajem zapadnih vjetrova, oceanska, osobito na zapadnoj strani, s blagim zimama, umjerenim ljetom i obiljem oborina. Najvlažniji su zapadni pristranci Novozelandskih Alpa (3000 do 5700 mm). Istočni su pristranci sušni (u Canterburyjskoj nizini 500 do 750 mm, Dunedin 920 mm). Krajnji južni dio Južnog otoka ima subantarktičku maglovitu i hladnu oceansku klimu, a krajnji sjeverni dio na poluotoku Aucklandu (sa suhim ljetom i suptropskim kulturama) ima obilježja mediteranske klime (Auckland u kolovozu 11,1 °C, a u veljači 19,6 °C). Riječna je mreža, zbog obilja oborina, dobro razvijena. Na Sjevernom otoku veće su rijeke Waikato (oko 350 km), Wanganui i Wangaehu, a na Južnom otoku Waitaki, Clutha, Rangitata i Waimakariri. U flori Novoga Zelanda razlikuju se dva elementa: tercijarni i paleotropski. Kako se Novi Zeland rano (u tercijaru) odcijepio od susjednih kontinenata, dvije su trećine flore endemične. Na zapadnim stranama otoka rastu bujne četinjačke šume (borovi, araukarije), na krajnjem jugu i jugoistoku subantarktičke šume južne bukve (Nothofagus), a na krajnjem sjeveru suptropske šume kauri-četinjača (Dammara australis). Travnjaci su rašireni po istočnom dijelu Južnog otoka (Canterburyjska nizina) i u unutrašnjosti Sjevernog otoka. Novozelandski lan (Phormium tenax) i drvene paprati rastu posvuda.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 2001. Novi Zeland imao je 3 820 749 st., a prema procjeni iz 2003. god. 4 009 000 st. ili 15 st./km². Najgušće su naseljene primorske nizine i visoki ravnjaci u unutrašnjosti. Na Sjevernom otoku gustoća stanovništva iznosi 26 st./km², a na Južnom otoku 6 st./km²; na Sjevernom otoku živi 3 047 600 st. ili 76% sveukupnoga stanovništva, a na Južnom otoku 960 900 st. ili 24% stanovništva (2003). Stanovnici su Europljani (73,8%), Maori (13,5%), ostali Polinezijci (6,0%), Azijci (6,1%; Kinezi, Indijci, Korejci, Japanci i dr.) i dr. (0,6%). Po vjeri su kršćani (55,2%, od čega 15,3% anglikanci, 12,7% katolici, 11,2% prezbiterijanci i 16,0% ostali), zatim budisti (1,1%), hinduisti (1,0%) i dr. (15,8%); nereligiozno je 26,9% stanovnika. Porast stanovništva iznosi 0,7% (1997–2002), što ugl. odgovara prirodnomu priraštaju stanovništva (7,0‰ ili 0,7%, 2003). Natalitet iznosi 14,0‰ (2003; svjetski prosjek 21,2‰), a mortalitet 7,0‰ (svj. prosjek 8,9‰); mortalitet dojenčadi 4,9‰ (2003). U dobi je do 14 god. 21,8% st., od 15 do 64 god. 66,2% st., a u dobi od 65 i više god. 12,0% st. (2004). Očekivano trajanje života iznosi 76,7 god. za muškarce, odnosno 81,2 god. za žene (2002). U poljoprivredi je zaposleno 8,8% aktivnoga stanovništva, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 22,6%, a u uslužnim djelatnostima 68,6% (2002). Najstarija sveučilišta imaju Dunedin (osn. 1869), Christchurch (1873), Auckland (1882), Wellington (1897), Palmerston North (1926) i Hamilton (1964); službeni su jezici engleski i maorski. Glavni je grad Wellington (162 981 st., šire gradsko područje 339 747 st., 2001), a najveći Auckland (367 734 st., šire gradsko područje 1 074 507 st., 2001); ostali su veći gradovi (2001): Christchurch (316 227 st.), Manukau (283 200 st.), North Shore (184 821 st.), Waitakere (168 750 st.), Hamilton (114 921 st.), Dunedin (114 342 st.), Lower Hutt (95 478 st.), Tauranga (90 906 st.), Palmerston North (72 681 st.), Hastings (67 425 st.), Nelson (53 685 st.), Rotorua (52 608 st.); u gradovima živi 85,9% st. (2003).

Gospodarstvo

Početkom 2000-ih Novi Zeland ostao je visoko ovisan o vanjskoj trgovini i kretanjima burzovnih cijena strateških sirovina, osobito u poljoprivredi i prehrambenoj industriji. Ostvarena je puna zaposlenost. Posjeduje znatna ležišta prirodnoga plina, željezne rude, ugljena, zlata i dr.; uz bogat riblji fond obiluje šumama i hidropotencijalom. God. 2004. ostvaren je BDP u vrijednosti od 88 mlrd. USD; BDP po stanovniku iznosi oko 22 000 USD. Najveći udjel u sastavu BDP-a ima uslužni sektor (65%), a zatim industrija (25%) i poljoprivreda (10%). U poljoprivrednoj ponudi prevladavaju pšenica, kukuruz, voće i povrće, meso i riba. Glavninu industrijske ponude čine hrana, papir, vuna, tekstil, različita oprema, prijevozna sredstva, rude i dr. Vanjska trgovina ostvaruje oko 25% BDP-a (hrana je glavni izvozni proizvod); 2004. vanjskotrgovinski je suficit bio oko 3 mlrd. USD. Prema udjelu u vanjskoj trgovini vodeći su partneri Australija (20%), SAD (16%), Velika Britanija (13%) i više azijskih zemalja uključujući Kinu (28%).

Promet

Vrlo je razvijen pomorski promet; glavne su luke Auckland, Wellington, Lyttelton (luka grada Christchurcha), Tauranga, Otago i Napier. Željeznička mreža (uglavnom na Sjevernom otoku) duga je 3904 km (2000). Duljina cesta iznosi 92 207 km, od čega je 56 090 km asfaltirano (2001). Vrlo je živ unutrašnji i međunarodni zračni promet; glavne zračne luke: Auckland, Christchurch i Wellington.

Novac

Novčana je jedinica novozelandski dolar (NZD, NZ$); 1 dolar = 100 centa.

Povijest

U X. st. Maori su naselili novozelandske obale, a nizozemska ekspedicija pod vodstvom A. J. Tasmana otkrila je Novi Zeland 1642. godine. Prve sigurnije vijesti o toj zemlji priopćio je tek britanski istraživač J. Cook, koji je Novi Zeland posjetio u više navrata potkraj XVIII. st. Nakon toga su Rusi, Amerikanci i Francuzi često posjećivali otoke, a lovci na kitove ondje su stvarali svoje baze. Početkom XIX. st. na otocima su se naseljivali Britanci. God. 1840. Novi Zeland je proglašen britanskim posjedom, a 1852. formalno mu je priznata samouprava. Nakon 10-godišnje ustaničke borbe Maori su 1871. bili poraženi i desetkovani, pa su se morali povući u unutrašnjost otoka. Glavni je grad prvo bio Auckland, a od 1865. je Wellington. Brz razvoj započeo je nakon otkrića zlata 1861. Nakon gospodarske krize 1880-ih provedene su opsežne socijalne reforme, a Novi je Zeland postao (uz 4 američke savezne države) prva zemlja u kojoj su žene dobile pravo glasa (1893). God. 1907. Novi Zeland je proglašen dominionom, što mu je omogućilo samostalniju vanjsku i unutarnju politiku. Nakon I. svjetskog rata, u kojem je sudjelovao na strani Velike Britanije, Novi Zeland je postao članom Lige naroda. Na izborima 1935. pobijedila je Radnička stranka (LP; laburisti) koja je ostala na vlasti do 1949. God. 1939. Novi Zeland je objavio rat Njemačkoj, a u prosincu 1941. i Japanu. Novozelandske postrojbe osobito su se istaknule u borbama na različitim frontama oko Sredozemlja.

Nakon II. svjetskog rata politički vodeće ostale su Nacionalna stranka (NP) i Radnička stranka; održana je politička stabilnost. Savezništvo sa SAD-om bilo je učvršćeno članstvom u vojnom savezu anzus (1951) i vojnom savezu zemalja jugoistočne Azije (→ seato; 1954) te sudjelovanjem u Korejskom i Vijetnamskom ratu. Na položaju premijera najdulje je bio Keith Jacka Holyoake, tijekom 1957. i 1960–72 (predvodio je NP 1957–72). Od 1965. samoupravu ima otočje Cook, a od 1974. otok Niue. God. 1977. proglašen je isključivi gospodarski pojas u širini od 200 nautičkih milja. Politički i drugi zahtjevi Maora postupno se prihvaćaju od kraja 1970-ih (od 1990-ih obeštećena su pojedina maorska plemena). Savezništvo sa SAD-om narušeno je početkom 1980-ih, otkako je nuklearnim plovilima (i onima s nuklearnim teretom) zabranjena plovidba kroz novozelandsko teritorijalno more i gospodarski pojas. God. 1999–2008. u tri mandata premijerka je bila Helen Clark (predvodila je LP od kraja 1993). Na izborima u studenome 2008. pobijedio je NP; njegov vođa (od 2006) John Key postao je premijer; reizabran je u studenome 2011. Vladavina Nacionalne stranke održala se i nakon izbora u rujnu 2014; John Key bio je premijer do prosinca 2016 (povukao se iz politike), a potom ga je na položaju premijera i vođe stranke zamijenio Bill English. Nakon izbora u rujnu 2017. koalicijsku vladu predvodi Laburistička stranka, a Jacinda Ardern postaje premijerka (u listopadu 2017).

Politički sustav

Prema Ustavnom zakonu iz 1852., s više izmjena, Novi Zeland je parlamentarna, unitarna država. Novi Zeland nema pravni akt koji se smatra ustavom; kao kolonija Velike Britanije pripadao je njezinu političkom sustavu, od doba neovisnosti član je Commonwealtha. Britanski suveren formalno je na čelu države, u zemlji ga zastupa generalni guverner (Governor-General). Izvršnu vlast stvarno obavlja vlada na čelu s premijerom, koja se formira iz redova parlamentarne većine. Zakonodavnu vlast obnaša jednodomni parlament, Zastupnički dom (House of Representatives), koji ima 120 zastupnika koje građani biraju na općim izborima za razdoblje od 3 godine. Pravo je glasa opće i jednako za sve državljane s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast obnašaju Visoki sud (High Court), Prizivni sud (Court of Appeal) i niži sudovi. Administrativno je država podijeljena na 13 regija. Nacionalni blagdan: 6. veljače (1840).

Književnost

Usmena književnost ima dugu tradiciju i vezana je uz kulturu starosjedilaca Maora. Mnogobrojni su mitovi i legende o njihovoj polinezijskoj prapostojbini Hawaiki, obitavalištu duhova i pokojnika. U maorskim mitovima zrcale se hijerarhijski odnosi između bogova, ljudi, prirodnih pojava i junaka što zajedno čine temelj društvenih i vjerskih obreda. Usmeno kazivanje bogate aluzivnosti i poetičnosti uobličeno je u priče o stvaranju, zazivanja (bogova, kiše i slično), pjesme, poslovice, izreke i priče. U XIX. st., osobito nakon britanske kolonizacije (1840), ta se usmena baština počela zapisivati, a Maori su započeli stvarati pisanu književnost koja će doći do izražaja pri kraju XX. st. U XX. st. zapažena je književnica engleskoga podrijetla K. Mansfield (1888–1923), spisateljica detektivskih romana Maorka Ngaio Marsh (1895–1982), potom Sylvia Ashton-Warner (1908–84), autorica poluautobiografskoga romana o radu s maorskom djecom »Ja« (»Myself«, 1967), »Prošla sam ovuda« (»I Passed This Way«, 1979) i drugo, te najpoznatija među njima, J. Frame (1924–2004). Witi Ihimaera (r. 1944) objavio je prvu maorsku zbirku priča »Pounamu, Pounamu« (1972) i prvi maorski roman »Tangi« (1973). Novozelandska književnost nastoji graditi identitet na spoju maorske i suvremene zapadne kulture. Maorska književnica Keri Hulme (r. 1947) autorica je nagrađivanoga, višeslojnoga romana »Ljudi od kosti« (»The Bone People«, 1983), u kojem opisuje složene odnose unutar suvremene hibridne novozelandske kulture.

Likovna umjetnost

Starosjedilačko stanovništvo Novoga Zelanda, Maori, vrsni su graditelji drvenih nastamba (pa) i spremišta (pataka) te majstori rezbarija u drvu (zabati kuća, pramci brodova, ritualne maske); vješti su u izradbi oruđa i oružja od poludragoga kamenja, osobito nefrita, te u oblikovanju kamenih kipova. Početkom XIX. st. prvi europski doseljenici gradili su jednostavne nastambe, a zapadnoeuropsko graditeljstvo uveli su kršćanski misionari (najstarije su očuvane građevine Kemp House iz 1821. u Kerikeriju i crkva Krista Kralja iz 1835. u Russellu). U drugoj polovici XIX. st. uz neogotiku i neoklasicizam cvao je poseban stil u kojem su se isprepletali elementi maorske tradicijske gradogradnje, osobito dekorativni radovi u drvu, s engleskom neogotikom i onodobnom graditeljskom tehnologijom (Rangiatea Church u Otaki, 1849–51). Graditeljstvo se na početku XX. st. oslanjalo i dalje na engleske uzore. Javne i crkvene zgrade podizale su se uglavnom u neobaroknom stilu (željeznički kolodvor u Dunedinu, 1904–07., djelo Georgea Troupa, 1863–1941). Arhitekt Sidney Luttrell (1872–1932) uveo je na Novi Zeland estetiku i konstruktivnu tehniku čikaške škole (zgrade New Zeland Express Company u Dunedinu, 1908–10). Nakon I. svjetskoga rata većina arhitekata, školovanih u Americi, projektirala je u stilu art décoa (često se koristeći dekorativnim elementima maorske umjetnosti), osobito nakon 1931. u potresu razorenom Napieru. Od početka 1950-ih prevladavaju moderni arhitektonski smjerovi (od funkcionalizma, brutalizma, metabolizma, high-techa do postmodernizma, a neki se arhitekti oslanjaju i na regionalno graditeljstvo).

U XIX. st. najraširenija slikarska tehnika bio je akvarel, a njime su se služili amateri, slijedeći englesku tradiciju, osobito u slikanju krajolika. U drugoj polovici XIX. st. osnutkom umjetničkih društava u većim gradovima slikarstvo su podučavali engleski slikari ili slikari školovani u Engleskoj: Albin Martin (1813–88), William Mathew Hodgkins (1833–98) i Alfred Sharpe (1836–1908). Najpoznatiji portretist bio je Gottfried Lindauer (1839–1926), a Louis John Steele (1842–1918) radio je velike povijesne kompozicije. Do 1930-ih prevladavao je akademski realizam; s vremenom su slikari useljenici uveli inačice impresionizma i postimpresionizma (Archibald Nicoll, 1886–1953; Rhona Haszard, 1901–31). Novozelandsku modernu umjetnost utemeljili su Mountford Tosswill Woollaston (1910–98), Colin McCahon (1919–87) i Rita Angus (pravo ime Henrietta Catherine; 1908–70). Apstraktni su slikari John Weeks (1886–1965), Gordon Walters (1919–95), Milan Markusich (1925–2000) i najznačajniji maorski umjetnik, Ralph Hotere (1931–2013). Slikari op-arta bili su Richard Killeen (r. 1946) i Jan Scott (r. 1945). Od 1980-ih mlađi naraštaj umjetnika pokušava oživjeti tradicionalnu likovnu umjetnost; ističu se Terrence Handscomb (r. 1948), Julia Morison (r. 1952) i Ruth Watson (r. 1962).

Prije kolonizacije 1840. na Novom je Zelandu bila jaka maorska kiparska tradicija rezbarenja u izvornim materijalima (drvo, kitova kost, nefrit i kamen). Prvi primjerci europske skulpture, uglavnom kipovi kraljice Viktorije, bili su uvezeni iz Engleske; prvi školovan kipar bila je Margaret Butler (1883–1947). Među najznačajnije moderne kipare ubrajaju se Robert Nettleton Field (1899–1987) i Molly Macalister (1920–79). Potkraj 1990-ih kipari Maori Arnold Manaaki Wilson (1928–2012), Paratene Moko Puorongo Matchitt (r. 1933) i Matt Pine (r. 1941) kao voditelji mnogobrojnih umjetničkih centara i velikih projekata nastoje obnoviti maorsku kiparsku tradiciju.

Hrvatsko iseljeništvo

Podatci o prvim Hrvatima na Novome Zelandu nepouzdani su, a vezuju se uz brodolomce, odnosno vojne dezertere. Prema nekim navodima, nakon brodoloma oko 1850. nekoliko Pelješčana stiglo je u luku Kaipara te ostalo živjeti na obližnjim poljima kauri smole. God. 1857/58. na Novi je Zeland s fregatom Novara stigao austrijski znanstvenik i istraživač Ferdinand von Hochstetter. Dio posade, među kojom je bilo i dalmatinskih Hrvatâ, privučen uvjetima života, dezertirao je. Oni koji su se vratili probudili su zanimanje za život na Novome Zelandu pa se od ranih 1860-ih može pratiti kontinuirano doseljivanje iz Dalmacije i Hrvatskoga primorja. Od toga razdoblja do I. svjetskog rata iz hrvatskih zemalja doselilo se nekoliko tisuća ekonomskih imigranata, koji su uglavnom radili kao kopači kauri smole. Prema izvješćima Kraljevske komisije, nakon Maora i Engleza bili su najbrojnija etnička skupina među kopačima te sirovine. Bio je to iznimno naporan posao koji zbog neodgovarajuće zaštite i organiziranosti nije donosio značajniju dobit, a teški radni i životni uvjeti nisu pogodovali društvenom okupljanju ni stvaranju obitelji. Stoga su hrvatski kopači tijekom I. svjetskog rata osnovali svoju Zadrugu, koja je nakon početnog uspjeha propala pod pritiskom zaštićenih domaćih rudara. To će zanimanje prevladavati kod hrvatskih doseljenika sve do 1930-ih, kada je zbog napretka kemijske industrije jenjao interes za kauri smolu. Neki od hrvatskih doseljenika počeli su se potkraj XIX. st. baviti vinogradarstvom i voćarstvom te su postigli zapažene rezultate. Mnogi su razvili uspješne poslove u ribarstvu te u trgovini i preradbi ribe. U Aucklandu je djelovalo najviše društava hrvatskih iseljenika, od kojih su značajnija: Slavensko vijeće (za vrijeme I. svjetskog rata), Hrvatska čitaonica (1928), Hrvatsko dobrotvorno društvo (1936) i Hrvatski dom (1939), a od novijih Hrvatski klub (1972) i Hrvatsko kulturno društvo (1991). Mnogi su se Hrvati okupljali i u društvima koja su nosila dalmatinsko, odnosno jugoslavensko ime, a u njima se nametao jugoslavenski identitet. Prve novine hrvatskih iseljenika, Bratska sloga, pokrenute su 1899. Izašlo je tek nekoliko brojeva u maloj nakladi. Sličnu sudbinu imale su i poslije pokrenute novine: Danica (1899), Hrvatsko glasilo (1903), Glas istine (1908), Hrvatska trublja (1908), Novi svijet – New World (1918). Najznačajniji listovi bili su Napredak (1906) i Zora (1913). Od 1904. do 1999. u Aucklandu je djelovala Hrvatska katolička župa, a još je djelatno nekoliko hrvatskih katoličkih svećenika. Najviše Hrvata danas živi u Aucklandu i okolici te u Wellingtonu i Dragavilleu. Od početka 1990-ih na Novi Zeland doselilo se iz Hrvatske nekoliko tisuća novih doseljenika, odreda obrazovanih osoba. Dio njih se nakon kraćega boravka odselio u Australiju. Procjenjuje se da na Novome Zelandu živi nekoliko tisuća osoba rođenih u Hrvatskoj te nekoliko desetaka tisuća potomaka hrvatskih doseljenika među kojima su i tzv. Kiwi-Hrvati, osobe kojima je jedan od roditelja Hrvat, a drugi Maor.

Novi Zeland. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 16.7.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=44296>.