Njemirovič-Dančenko (Nemirovič-Dančenko) [n’im’iro'v’ič da'nč’inkə], Vladimir Ivanovič, ruski pisac i kazališni reformator (Ozurgeti, Gruzija, 23. XII. 1858 – Moskva, 25. IV. 1943). Pisao je novele, romane i drame (Oporuka – Poslednjaja volja, 1888; Zlato – Zoloto, 1895; Cijena života – Cena žizni, 1896) te kazališne kritike. Od 1891. bio je voditelj dramskog odsjeka Moskovske filharmonije, gdje je odgojio nekoliko izvanrednih talenata, među ostalima O. L. Knipper-Čehovu i I. M. Moskvina. Istodobno je K. S. Stanislavski osnovao u Moskvi tzv. Aleksejevski kružok, koji je priređivao dramske predstave. Na temelju istovjetnosti nazora o kazališnoj umjetnosti, Njemirovič-Dančenko i Stanislavski osnovali su 1898. novo kazalište (→ moskovski hudožestveni akademski teatar), u kojem je do najviše interpretativne razine uzdignut psihološki realizam kao temeljno kreativno obilježje glume. Izbor repertoara i glavni udjel u stvaranju realističnoga stilskog izraza pripada Njemirovič-Dančenku kao redatelju i pedagogu. Nastojeći vjerno ostvariti duh i ideju pojedinoga djela, našao je nov dramaturški oblik za scenske realizacije romanâ L. N. Tolstoja i F. M. Dostojevskoga. U MHAT-u je Njemirovič-Dančenko osnovao Muzički studio (1919), u kojem je reformirao način operne interpretacije; u repertoar MHAT-a uveo je suvremene sovjetske pisce V. V. Ivanova, K. A. Trenjeva, L. M. Leonova i N. F. Pogodina. God. 1936. objavio je knjigu svojih uspomena Iz prošlosti (Iz prošlogo). Za hitlerovske invazije zajedno s ansamblom MHAT-a napustio je Moskvu, u koju se vratio uoči smrti.
