Ohmućevići (Ohmučevići), hrvatski brodovlasnički rod iz sela Grgurića kraj Slanoga, podrijetlom iz Bosne. O njihovu podrijetlu i pripadnosti bosanskom plemstvu postoje legende, vjerodostojnost kojih do danas nije dokazana, a dodatnu sumnjičavost izaziva i nastojanje njezinih pripadnika da »oplemene« svoju obitelj prilikom stjecanja španjolskog plemstva potkraj XVI. st. (→ korjenić-neorić, grbovnik). Tako je dubrovački povjesničar M. Orbini 1601. zapisao da je njihov predak Radivoj Grgurić Vladisavljević (Vladisaljić) 1159. bio posjednik velikoga feuda u Bosni »po starom nasljednom pravu svojih predaka«. Povjesničar Lorenzo Miniati, pak, navodi (1663) da je Grgur, sin kneza Radivoja Grgurića Vladisaljića, 1170. bio knez Tuhelja u Smucki. U Slanome i njegovoj okolici rod je, čini se, imao veći posjed već prije 1399., kada je Dubrovačko primorje postalo sastavnim dijelom Dubrovačke Republike. Širenjem brodarske djelatnosti u XV. i XVI. st., Slano je, uz Orebić i Cavtat, postalo jedno od dubrovačkih pomorskih središta izvanjadranske plovidbe, a Ohmućevići su postali najjači slanski brodovlasnički rod. Već tijekom XV. i XVI. st. Ohmućevići su, pod različitim prezimenima, živjeli u nekoliko mjesta u okolici Slanoga, u Grgurićima (koji su dobili ime po patronimskome nadimku jednog ogranka) i Slanome (Ohmućević, Milatović, Grgurić, Ivelja, Stijepić, Damjanović), te u Banićima (Bijelić, Kola, Lovrijenčević, Mihović), gdje žive i danas pod prezimenima Mihović i Kola, te na poluotoku Pelješcu (Kola u Podgorju i Stankovićima, te Vlašić u Brocima). Nagli uspon roda započeo je u drugoj polovici XVI. st. kada je pet sinova Ivelje Ohmućevića stupilo u službu Španjolske. Antun i Nikola poginuli su u pomorskim bitkama, Đuro je stradao prilikom prijevoza vojnika iz Španjolske u Italiju, Marko je umro u dubokoj starosti u Španjolskoj, a najslavniji među braćom, admiral Petar, umro je 1599. u Lisabonu. God. 1588. Petar je zapovijedao eskadrom od 12 velikih brodova, u vlasništvu Ohmućevića i njihovih prijatelja i rodbine iz Slanoga, s više od 3000 članova posade. Ta eskadra, za koju je obitelj Ohmućević osigurala oružje i opremu u vrijednosti od 150 000 dukata, sudjelovala je u više vojnih pohoda, kao i u pohodu Nepobjedive armade protiv Engleske. Kako Iveljini sinovi nisu imali muških potomaka, admiral Petar prije svoje smrti zaručio je svoju malodobnu kćer Aureliju za Andriju, sina bliskoga rođaka Nikole Ohmućevića. Andrija je bio admiral napuljske armade i sudjelovao u mnogim pomorskim bitkama Španjolske. Njegovi sinovi također su se istaknuli u španjolskoj službi i dobili viteške naslove. Andrijin brat Petar bio je španjolski konzul u Dubrovniku 1623–31. Njegov je ogranak nestao u ruševinama potresa 1667. God. 1644. u Dubrovnik se iz Slanoga preselio Petar Damjanov Ohmućević. Njegov sin Antun-Damjan postao je 1682. članom bratovštine sv. Antuna (tzv. antunini). Taj ogranak Ohmućevića ugasio se početkom XIX. st.
