Okićki, plemićka obitelj u srednjovjekovnoj Hrvatskoj. Rodoslovlje obitelji u doba nastanka najstarijih pisanih vrela u kojima se spominju njezini članovi ne može se sa sigurnošću rekonstruirati. Pretpostavlja se da je toj obitelji pripadao hrvatski ban Ohuz (Okić), koji se spominje u prvoj polovici XIII. st., za vladavine Andrije II. Arpadovića. Nije poznato u kakvim je rodbinskim vezama bio s Jaroslavom (Irislav) Okićkim, koji se 1217. spominje kao gospodar utvrde Okić kraj Samobora. Njegov sin Ivan I. sudjelovao je 1242. u borbi protiv Tatara. God. 1251. dobio je dopuštenje za gradnju grada Lipovca (1283. prodao ga je knezovima Babonićima), a 1284. kralj Ladislav IV. Kumanac darovao mu je Samobor. Izvori ujedno svjedoče da je Ivan I. cistercitskoj opatiji u Topuskome darovao crkvu sv. Jelene kraj Samobora, zemlju i daće ubirane u trgovištu Samobor. Također je dao sagraditi cistercitsku opatiju u Brezovici. Ivan I. posljednji se put spominje 1297. U drugoj polovici XIII. st. od knezova Okićkih (comites de Oclych) spominje se i Jurko, sin bana Okića, te Dionis (Dioniš), palatin na dvoru ugarsko-hrvatskih kraljeva (1275). Kao posljednjega poznatoga člana obitelji izvori u XIV. st. bilježe Ivana II., sina Ivana I., kojemu je 1349. nadđakon gorički prodao tri sela Zagrebačkoga kaptola (Navlaku, Otok i Kosnicu). Pridjevak »de Okych« nosila je i obitelj Benvenjudi u razdoblju kada su njezini članovi držali utvrdu Okić (1393–1416).
