Oman

ilustracija
OMAN, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9

Oman (Saltanat ‘Umān), država (sultanat) u jugoistočnome dijelu Arapskoga poluotoka s eksklavom na krajnjem dijelu poluotoka Musandam u prolazu Hormuz; smješten je između Ujedinjenih Arapskih Emirata (duljina granice 410 km) na sjeverozapadu, Saudijske Arabije (676 km) i Jemena (288 km) na jugozapadu te Omanskoga zaljeva na sjeveru i Arapskoga mora na istoku i jugu. Od 1967. sultanatu pripadaju otoci Khurya Murya (Halaniyat); obuhvaća 309 500 km².

Prirodna obilježja

Oman zauzima 200 do 500 m visoku zaravan, koja se na sjeveru strmo spušta u obalnu nizinu Al-Batina, a prema unutrašnjosti prelazi u pustinju Rub‘ al-Khali (Al-Rūb‘ al-61664ālī). U sjevernome dijelu gorje Jabal Akhdar uspinje se do 3018 m visine. Klima je uglavnom pustinjska; u obalnom području prosječna je mjesečna temperatura zimi (siječanj) 23 °C, a ljeti (srpanj) 34 °C; maksimalna je temperatura zimi do 30 °C, a ljeti do 47 °C. Godišnja količina oborina iznosi 100 mm, a u planinskim krajevima oko 500 mm. Trajnih površinskih vodenih tokova nema. Najveći dio Omana zauzimaju stepe, polupustinje i pustinje.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 2010. Oman ima 2 733 479 st. ili 8,8 st./km². Najgušće su naseljene oaze i obalna nizina Al-Batina; od ukupnoga stanovništva oko 15% su nomadi, koji pretežno žive u unutrašnjosti. Omanci čine 76,1% st., a useljenici 23,9%. Stanovnici su Arapi (55,3%, od čega 48,1% starosjedioci), zatim Indijci i Pakistanci (31,7%; Beludži 15,0%, Bengalci 4,4%, Tamili 2,5% i dr. 9,8%), Iranci (2,8%), Crnci sa Zanzibara (Tanzanija) 2,5% i dr. 7,7% (2000). Po vjeri su muslimani (89,0%), hinduisti (5,0%), kršćani (5,0%), i dr. (1,0%). Porast je stanovništva 2,4% (2007–12) i nešto je viši od prirodnoga priraštaja stanovništva (2,04%, ili 20,4‰, 2010). Natalitet je 23,9‰ (svjetski prosjek 19,2‰), mortalitet 3,5‰ (svjetski prosjek 8,2‰), a mortalitet dojenčadi 16,0‰ (2010). U dobi do 14 godina je 27,8% st., u dobi od 15 do 59 godina 68,1% st., a u dobi od 60 i više godina 4,1% st. (2010). Očekivano je trajanje života iznosi 72,2 godine za muškarce, odnosno 75,9 godina za žene (2010). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu zaposleno je 7,9% aktivnoga stanovništva, u industriji, rudarstvu, proizvodnome zanatstvu i građevinarstvu 26,8%, a u uslužnim djelatnostima 65,3% (2003). Sveučilište je u Masqatu (osnovano 1986); službeni je jezik arapski. Glavni je grad Masqat (27 216 st., šire gradsko područje 775 878 st., 2010); veća su naselja (2010): As-Seeb (302 992 st.), Bawšar (Bausher; 192 235 st.), Salala (172 570 st.), Matrah (150 124 st.), Sohar (Suhar; 140 006 st.), Ibri (116 416 st.), Al-Suwayq (111 711 st.) i dr.; u gradovima živi 73,4% st. (2011).

Gospodarstvo

Na osnovi izvoza nafte (oko 800 000 barela dnevno) i prirodnoga plina (oko 7,4 mlrd. m³ godišnje) Oman je jedna od bogatijih azijskih zemalja. God. 2004. ostvaren je BDP u iznosu od 30,5 mlrd. USD; BDP po stanovniku iznosio je 10 050 USD. Prema udjelu u BDP-u vodeći je uslužni sektor (54%), a zatim slijede industrija (43%) i poljoprivreda (3%). Izvozom robe i usluga (pretežno nafte i plina) Oman ostvaruje 54% BDP-a. Od prirodnih bogatstava posjeduje i zalihe bakra, azbesta i gipsa. U poljoprivrednoj ponudi prevladavaju datulje, banane, devino meso i koža, te riba i riblje prerađevine. Uz naftu i plin, u industriji ponudi važan je i cement, bakar i dr. God. 2004. vrijednost je izvoza bila 12 mlrd. USD, a uvoza 5,7 mlrd. USD. Većinom izvozi u Republiku Koreju, Kinu, Japan i Tajland, a uvozi iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, Japana, SAD-a i Njemačke. Početkom 2005. vrijednost je deviznih rezervi bila 6,1 mlrd. USD, a vanjski dug iznosio je 5,9 mlrd. USD.

Promet

Cestovna je mreža duga 58 554 km (48% asfaltirano, 2011). Međunarodna je zračna luka Seeb (Masqat). Uz Matrah s lukom Mina Qabus, značajne su također luke Masqat i Mina al-Fahal.

Novac

Novčana je jedinica omanski rial (RO; XOF); 1 omanski rial = 1000 baizasa.

Povijest

Područje jugoistočne Arabije bilo je već u I. st. poznato Grcima i Rimljanima. Arapi su u tim krajevima imali autonomiju u sklopu države arapskog kalifa već od 630. Između sunitskih Arapa, podanika sultana iz Muskata, te šijitskih Arapa, podanika imama iz Omana, postojala je stalna vjerska i politička nesnošljivost. Njihove su ih međusobne borbe za prevlast u jugoistočnoj Arabiji oslabile pa su i Muskat i Oman potpali pod portugalsku kolonijalnu upravu (1507–1649). U nastavku sukoba sunita i šijita sultan Muskata Ibn Ahmad iz dinastije Saidita stekao je konačno prevlast nad omanskim imamima, te je 1793. imamat podvrgnuo svojemu sultanatu. God. 1798. britanska Istočnoindijska kompanija stekla je niz povlastica i pravo da ima svojega rezidenta u Muskatu. Ugovorom iz 1891. i Muskat i Oman postali su britanski protektorat. God. 1913. imam Omana oslobodio se muskatsko-britanskog utjecaja i proglasio neovisnost imamata. Neovisnost je priznao muskatsko-omanskim ugovorom u El-Sibu muskatski sultan Said Taimur bin Fejzal 1920.

Britanska prevlast održala se i nakon II. svjrtskog rata; do 1959. Oman je imao ograničenu samostalnost, a potom je bio pod vlašću Saida bin Taimura, sultana Muskata (na vlasti 1932–70). God. 1958. omansko prekomorsko područje Gwadar (u Beludžistanu) pripojeno je Pakistanu. Tijekom 1950-ih izbijali su povremeni plemenski sukobi, a sredinom 1960-ih u regiji Zufar (Dhofar) započela je separatistička pobuna, podržavana iz Južnoga Jemena (mirovni sporazum postignut je 1975). God. 1970. na vlast je došao sultan Qabus bin Said, a neovisnost je ostvarena 1971 (Muskat-Oman preimenovan je u Oman). Britansku vojnu prisutnost, okončanu potkraj 1970-ih, zamijenila je američka (od početka 1980-ih). Nakon revolucije u Iranu (1979), Oman je 1981. uspostavio sigurnosnu i gospodarsku suradnju sa Saudijskom Arabijom i drugim regionalnim arapskim zemljama. God. 1994–95. dolazilo je do povremenih proturežimskih prosvjeda. Spora granična pitanja riješena su sa Saudijskom Arabijom (1991), Jemenom (1992) i Ujedinjenim Arapskim Emiratima (2003). Početkom 2000-ih Oman je ostao strateški važan saveznik SAD-a. U povremenim prosvjedima 2011. i 2012. zahtijevane su društvene reforme.

Politički sustav

Prema Temeljnomu zakonu iz 1996., koji se smatra ustavom, Oman je nasljedna monarhija (sultanat) po muškoj liniji potomstva dinastije Saidita. Državni poglavar, sultan, vrhovni je zapovjednik oružanih snaga, donosi zakone, potpisuje međunarodne ugovore, imenuje Ministarsko vijeće (vladu), koje je za svoj rad odgovorno isključivo sultanu. Državno vijeće (Mağlis al-dawla) i Savjetodavno vijeće (Mağlis al-Šura) čine dvodomni parlament – Savjet Omana (Mağlis Oman), članove kojega imenuje sultan, a imaju samo savjetodavnu ulogu. Sudbenu vlast obnašaju islamski vjerski sudovi (na području obiteljskoga i nasljednoga prava) i svjetovni, državni sudovi (na području trgovačkoga, kaznenoga i upravnoga prava). Administrativno Oman je podijeljen na 5 regija (minṭaqa) i 3 okruga (muḥāfaẓa), upravitelje kojih postavlja sultan. Nacionalni praznik: 18. studenoga (1940), rođendan sultana Qabusa.

Oman. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=45101>.