struka(e): |

opis.

1. Jezični i književni prikaz karakterističnih pojedinosti pojava, bića i stanja dostupnih osjetilnom opažanju. Pritom opis predočuje svoj predmet radije u prostoru no u vremenu i bavi se više njegovom vanjštinom doli unutrašnjošću. Antička je retorika pod nazivom ekfraze (lat. descriptio) učinila opis školskom govorničkom vježbom kojoj je zadaća dojmljivo iznijeti predmet pred slušatelja ili čitatelja jer se njihova emotivna reakcija bolje postiže slikovitošću no istinitošću. Propisan na taj način, opis je imao važnu ulogu i u pjesništvu, a katkad je služio i kao načelo organizacije pojedinih manjih žanrova (pastorale, idile, topografske poezije). U modernome lirskome pjesništvu, a napose u pejzažnoj lirici romantizma i modernizma, postaje izrazom emotivne i refleksivne reakcije pjesnika na kakvu pojavu. Neki pjesnički smjerovi modernizma (npr. simbolizam, imagizam, nadrealizam) posebno ističu opažajnu i spoznajnu vrijednost metaforičke slikovnosti pjesničkog opisa. Teorija je pak pripovijedanja, u skladu s realističkom doktrinom književnog prikaza kao mimeze stvarnosti, u početku držala opis reprodukcijom promatračeva izravnog osjetilnoga dodira s predmetom opisa. Zato je on dugo smatran sporednim aspektom pripovjednoga teksta podređenim pripovijedanju kao refleksivnijoj djelatnosti, čak i kada se utvrdilo da opis u književnom tekstu nije tek puki odraz zbilje, nego psihološka projekcija lika ili pripovjedača (npr. u strukturalističkoj naratologiji). Svjetotvornu funkciju opisa teorija razotkriva istom 1980-ih na predlošku modernističke proze u kojoj opis više ne uprisutnjuje zbilju, nego dramatizira i problematizira samo viđenje. Pokazuje se retorička, a time i ideološka dimenzija opisa kao iskaza koji opstoji na granici percepcije i jezične konstrukcije, zbog čega navodno samo opažen i opisan svijet opis zapravo tek stvara svojim imenovanjem.

2. U filozofiji, postupak navođenja svih bitnih obilježja stvari, spoznaje, djela, doživljaja ili uvida, koji omogućuje ili njihovo izravno razumijevanje na temelju zorno danih svojstava ili intuitivni uvid u njihovu bit. U prvom slučaju opis ima status činjeničnoga pokazivanja, što je zadaća empirijskih znanosti (kojima u ovom smislu pripada i psihologija), a u drugom je slučaju opis zapravo sustav tvrdnji o nužnom postojanju ili nepripadanju onih bitnih obilježja, kojih pokazivanje pripada sferi čiste logike ili formalne ontologije. U suvremenoj postanalitičkoj filozofiji opis dobiva isključivu istinosnu funkciju: ne postoji istina, već samo opisi istine koji teže da budu priznati kao istina.

Citiranje:

opis. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/opis>.