struka(e):

optativ (kasnolatinski optativus [modus]: željni [način]), sustav glagolskih oblika, glagolski način kojim se izriče želja da se ostvari glagolom označeno zbivanje, stanje i sl. Postojao je u indoeur. prajeziku (karakteriziran sufiksom *yeh1/ih1), odakle su ga naslijedili grčki, toharski, indoiranski i djelomice baltički jezici te gotski. U slav. jezicima stari optativ nastavljaju neki oblici imperativa. U pov. razvoju mnogih indoeur. jezika optativ je zamijenjen drugim glagolskim načinima, npr. u latinskome i germ. jezicima konjunktivom, a negdje sintagmama glagola osnovnog značenja s nekim pomoćnim glagolom i sl. (njem. möge er kommen! »da bi došao!«, franc. pût il réussir! »neka bi uspio!«). U hrv. jeziku ulogu optativa redovito ima glagolski pridjev aktivni, ili sâm ili uz izraze da bi, neka bi (»Sretno ti bilo! Da bi ti se želja ispunila! Neka bi mu rad urodio uspjehom!«). Oblici prezenta s neka, koji obično označuju imperativ (»Neka dođe!«), katkad imaju i optativno značenje (»Neka te sreća prati!«).

Citiranje:

optativ. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/optativ>.