struka(e): povijest, hrvatska

Orseolo [~sε:'~], mletačka patricijska obitelj čije se ime susreće u najstarijim katalozima mletačkih rodova. Uspon Orseola započeo je rušenjem dužda Pietra IV. Candiana 976. Pietro I. (928 – 10. I. 87) bio je dužd samo dvije godine (obnovio je duždevu palaču i crkvu Sv. Marka koje su bile oštećene u požaru tijekom pobune protiv Candiana), a pošto se 978. naglo povukao, ostatak života proveo je asketski, kao redovnik u samostanu Cuxà u Pirenejima (1731. je kanoniziran). Nakon razdoblja sukobâ, za dužda je 991. bio izabran njegov sin Pietro II. (961–1009). Ženidbenim vezama povezao je svoj rod s vladarima Bizanta i Ugarske, a njemački kralj Oton III. bio je kum njegovu sinu Ottoneu II. (993–1032). Od Bizanta je 992. dobio potvrdu trgovačkih povlastica, a 996. Oton III. presudio je u korist Venecije u sporu s biskupom Belluna. Pošto je prestao plaćati danak Hrvatima za slobodnu plovidbu Jadranom, Pietro II. napao je i osvojio Vis (vjerojatno 996–997). U vojnom pohodu, poduzetom 1000. uz pristanak bizantskog cara Bazilija II., primio je prisegu vjernosti od predstavnika dalmatinskih gradova (Osora, Krka, Raba, Vrgade, Zadra, Biograda, Trogira, Splita, Korčule, Dubrovnika), a osvojio je i Lastovo. Time je položio temelj budućoj vlasti Venecije na istočnom Jadranu, što se odrazilo u njegovoj tituli (dux Veneticorum et Dalmaticorum) i inauguraciji svakogodišnje ceremonije tzv. vjenčanja dužda s morem. Istodobno je s hrvatskim kraljem Svetoslavom Suronjom dogovorio brak njegova sina Stjepana i svoje kćeri Hicele. U vrijeme pohoda 1001. sastao se njegov izaslanik Ivan Đakon s Otonom III. u Paviji i izvijestio ga o zbivanjima u Dalmaciji, nakon čega je na carevu želju došlo do njegova susreta s Pietrom u Veneciji. Susret se zbio u tajnosti, kako ne bi izazvao reakciju Bizanta, a nakon careva odlaska dužd ga je znakovito nazvao svojim seniorom. U znak dobrih odnosa s Bizantom Pietro II. je 1002. poduzeo uspješni pomorski pohod za proboj saracenske opsade Barija. Pietro II. uspio je oko 1003. nametnuti najstarijeg sina Giovannija (984–1007) za suvladara, a nakon njegove smrti svojega trećeg sina Ottonea II., koji je 1009. naslijedio duždevsku vlast i iste se godine oženio sestrom ugarskoga kralja Stjepana I. Arpadovića Marijom. Ottone II. je 1018. poduzeo novi pohod na Dalmaciju, također u suglasju s Bizantom, ali je vjerojatno došao samo do Kvarnera, jer su mu se tamošnji gradovi obvezali na plaćanje danka. Prekomjerno jačanje Ottonea II., kao i njegov nepotizam (starijeg brata Orsa postavio je za patrijarha Grada, a mlađeg Vitalea za biskupa Torcella), doveli su 1026. do njegova zbacivanja i odlaska u Konstantinopol. Pokušaj povratka na vlast 1031. kada je Orso preuzeo regentstvo u Veneciji, a Ottone potom bio pozvan da se vrati na položaj dužda, nije uspio zbog Ottoneove smrti. Sin Ottonea II. Pietro (Petar Orseolo) naslijedio je 1038. prema želji Stjepana I. Arpadovića ugarsko prijestolje, jer je bio jedini Stjepanov rođak koji je bio u stanju održati kršćanstvo u kraljevstvu. Iako je 1041. bio zbačen, 1044. uspio se vratiti na prijestolje, ali se na vlasti održavao samo zahvaljujući njemačkoj pomoći, pa je ubrzo protiv njega izbio ustanak te je 1046. zarobljen i zajedno sa sinovima oslijepljen, nakon čega je ubrzo umro. Tijekom XI. st. još je nekoliko Orseola držalo položaje u Veneciji, ali rod nije više dosegao raniju moć.

Citiranje:

Orseolo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 26.4.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/orseolo>.