Oseti

Oseti, narod u Ruskoj Federaciji, najvećim dijelom u Sjevernoj Osetiji (oko 469 000 pripadnika, 2002) i Kabardino-Balkariji. Žive i u Gruziji (Južna Osetija i istočna Gruzija, oko 38 000 ili 0,9% stanovništva, 2002), Azerbajdžanu, Uzbekistanu, Kazahstanu i dr. Smatra se da su Oseti potomci Alana, istočnoiranskoga plemena koje su u XIII. st. iz nizina između Kavkaza i Dona Mongoli potisnuli u Kavkasko gorje. Tri su glavne podskupine Oseta: Ironi i Tuali (pravoslavni kršćani od VI–VII. st.) te Digori (muslimani suniti od XVII–XVIII. st.). Digori su nakon II. svjetskog rata prognani u središnju Aziju, odakle ih se vratio tek dio. Tradicionalno se bave stočarstvom (u planinama) i poljodjelstvom (u nizinama); u Sjevernoj Osetiji došlo je već u XIX. st., a posebice nakon 1917. do pojačane industrijalizacije zahvaljujući nalazištima prirodnoga plina i ruda. Velik broj gruzijskih Oseta, posebice iz istočne Gruzije, izbjegao je 1990-ih u Sjevernu Osetiju.

Jezik

Osetski jezik pripada sjeveroistočnom iranskom odvjetku indoiranske grane indoeuropskih jezika. Njime govori oko pola milijuna ljudi, većinom u Sjevernoj Osetiji (u Ruskoj Federaciji) i Južnoj Osetiji (u Gruziji), te u Turskoj, Azerbajdžanu i dijelovima središnje Azije. Piše se ćirilicom. Ima dva osnovna narječja – istočno ili ironsko (kojim govori najveći broj Oseta) i zapadno ili digorsko. Osetski jezik smatra se potomkom jezika Skita i Alana, istočnoiranskih polunomadskih plemena koja su svoje posljednje pribježište našla na Kavkazu. Osetski je poprimio neka tipološka obilježja kavkaskih jezika, primjerice glotalizirane (ejektivne) suglasnike.

Književnost

Osetska pučka književnost odlikuje se mnoštvom vrsta kako u stihu tako i u prozi. No najznačajnije djelo osetske usmene književnosti nedvojbeno je »Nartski ep« (raširen i kod susjednih naroda kao što su Kabardinci, Čerkezi, Adigejci i Ubihi, a poznaju ga također Abhazi, Inguši, Čečeni, Balkarci, Karačajevci), zapravo skup (ciklus) tekstova u stihu (pjevno-recitativna izvedba prati se na dvožičnim guslama ili na dvanaestostrunoj harfi) i u prozi, koji govore o mitskoj prošlosti i legendarnoj povijesti, ali sadrže i elemente koji se odnose na stvarnu povijest Oseta i Kavkaza. Starinska iranska imena mnogih likova te mnoge teme i pojedinosti upućuju na to da je kao jezgra epa poslužio prastari skitski pa alanski epski ciklus još iz prve polovice I. tisućljeća (? VII. ili VI. st.) pr. Kr. U najarhaičnijim slojevima naziru se ne samo elementi »vojničke demokracije« nego i neki elementi matrijarhalnoga društvenog ustroja, pa su upravo tekstovi tog epa s mnogobrojnim fragmentima etioloških mitova (osim najstarijih indijskih, grčkih i drugih tekstova) poslužili G. Dumézilu za rekonstrukciju starog indoeuropskog »trofunkcijskoga« tipa društvenoga ustroja. Kazivanja o Nartima počela su se zapisivati polovicom XIX. st.

Prva tiskana knjiga na osetskom jeziku (»Kratki katekizam« crkvenoslavenskom grafijom) izišla je 1798; novi alfabet za osetski jezik na temelju ruske ćirilice izradio je Andrej Mihajlovič Šegren (1794–1855; njegova gramatika iz 1844. označila je početak znanstvenoga proučavanja osetskoga jezika), a usavršio ga V. F. Miler. Oko 1820-ih na jugu se osetski pisao i gruzijskom grafijom. Začetnikom umjetničke osetske književnosti i tvorcem suvremenoga književnog jezika smatra se Kosta Hetagurov (1859–1906), pjesnik čija je zbirka pjesama »Osetska lira« (»Iron fandyr«, 1899) snažno progovorila o životu Oseta, a mnogi njegovi stihovi postali su pučki. Početkom XX. st. javili su se pjesnici, pisci proze i dramskih djela koji, unatoč cenzuri, govore o vitalnim nacionalnim i socijalnim pitanjima osetske zajednice (komediograf Elbyzdyko Britaev, 1881–1923; pripovjedač Arsen Kocoev, 1872–1944; pjesnik i prozaik Seka Gadiev, 1855–1915., i drugi). S uspostavom sovjetske vlasti bio je omogućen razvoj književnosti kao profesionalne djelatnosti, ali je vrlo brzo došlo i do ideološkoga nadzora nad njom, posebice nakon 1932. Značajniji su književnici iz toga razdoblja romanopisac Dabe Mamsurov, pjesnici Hado Pliev, Georgij Maliev, Niger i drugi. Iskustvo II. svjetskoga rata, u kojem su sudjelovali i mnogi Oseti, obrađivalo se već za njegova trajanja u mnogobrojnim zbirkama pjesama, pripovijetkama i kazališnim komadima. U godinama nakon II. svjetskoga rata profesionalni pisci (Ezethan Urujmagova, D. Mamsurov, Griš Pliev i mnogi drugi) objavljivali su opsežnija djela u prozi i u stihu koja se, unatoč nerijetko ideološkoj usmjerenosti i nadzoru, odlikuju znalačkim pristupom činu pisanja, a sve je to pridonijelo ustaljivanju osetskoga književnog jezika.

Oseti. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 5.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=45659>.