Ozalj

ilustracija
OZALJ, dvorac

Ozalj, gradić u Pokuplju, 17 km sjeverozapadno od Karlovca; 1194 st. (2011). Leži na desnoj obali rijeke Kupe, na 166 m apsolutne visine. Srednjovjekovni grad Ozalj leži na klisuri, na lijevoj obali Kupe; opkoljen je čvrstim zidinama s obrambenim kulama i pokretnim mostom. Zbog mnogih pregradnja sačuvan je tek manji dio starijega kompleksa (obrambena kula, gotička kapela, te pravokutna palača, tzv. palas Nikole Zrinskoga, nazvana žitnica, s gotičkim detaljima, nad vratima natpis iz 1556). U tom dijelu grada nađene su zidne slike i glagoljski grafiti. U gradu je smješten Zavičajni muzej (osnovan 1971). Župna crkva sv. Vida (spominje se u XIV. st., barokizirana u XVIII. st.) s grobom posljednjega hrvatskog bana Nikole Tomašića. Metalna industrija, proizvodnja građevnoga materijala, PVC-stolarije i dr. Hidroelektrane Ozalj I i Ozalj II. – Ozalj i njegova okolica naseljeni su već od prapovijesti (naseobina s nalazima neolitičke lengyelske i eneolitičke lasinjske kulture, kasnobrončanodobno groblje kulture polja sa žarama). O kontinuiranom životu u starom gradu svjedoče i ostatci željeznodobne i kasnoantičke keramike, kasnoantičkih (III–VI. st.) i ranosrednjovjekovnih zidina (IX. st.) te nalazi posrebrene brončane fibule u obliku križa (VI. st.) i željezne ostruge karolinškoga tipa (IX. st.). Krajem XII. st. i početkom XIII. st. podignuta je nova utvrda, koja se u izvorima prvi put spominje 1244. kao kraljevski grad Bele IV. Od 1280-ih utvrđeni grad Ozalj nalazio se u vlasti Babonića, koji su ga izgubili 1325. u borbi s Karlom I. Anžuvincem pa su od tada njime upravljali banovi (Mikac Prodavić) i njihovi kaštelani. God. 1397. kralj Sigismund Luksemburgovac prodao ga je Nikoli IV. Frankapanu, a prilikom diobe frankapanskih imanja 1449. jedna se grana obitelji nazvala Ozaljskom. Njezin najpoznatiji predstavnik bio je B. Frankapan (1453–1530), a izumrla je 1577. sa Stjepanom IV. (III.). Na temelju ugovora o nasljeđivanju Stjepan je 1550. ustupio Ozalj, uz neka druga imanja, svojoj sestri Katarini i njezinu mužu Nikoli Zrinskomu. Grad je u to doba bio zaštićen opkopom i opasan zidom s pet polukula, a na zapadnom ulazu nalazio se pokretni drveni most. God. 1566. Nikola Zrinski dao je sagraditi pravokutnu palaču (tzv. palas), a 1599. Juraj Zrinski podignuo je ulaznu kulu. U XVII. st. Ozalj je, zajedno s obližnjim pavlinskim samostanom u Sveticama, bio značajno književno i kulturno središte (ozaljski književni krug). Nakon urote Zrinskih i Frankapana zauzeo ga je 4. IV. 1670. karlovački general I. J. Herberstein i naredio njegovo pljačkanje. Potom je grad neko vrijeme bio pod upravom Ugarske komore, a zatim Unutrašnjoaustrijske komore, koja ga je 1702. prodala grofovima Petazzi. God. 1725. predao ga je Karlo VI. Habsburški obitelji Perlas u zamjenu za posjede u Italiji. Budući da je grad bio zapušten, Franjo Perlas dao ga je obnoviti (1743–53) i proširiti u dvorac pa njegov današnji izgled potječe uglavnom iz toga doba. Perlasi su ga 1766. prodali grofovima Batthyány, koji su dogradili barokni trakt dvorca. Svojom su djelatnošću utjecali na razvoj ozaljskoga gospodarstva (manufakturna proizvodnja platna i ciglana). Stari grad došao je 1872. u posjed obitelji Thurn i Taxis, koje su ga 1928. poklonile Družbi »Braće Hrvatskoga Zmaja«. God. 1945. bio je nacionaliziran. Novi dio grada znatnije se počeo razvijati od početka XX. st., kada su izgrađene željeznica (1913) i hidroelektrana Ozalj I (neorenesansna zgrada iz 1908., zvana »Munjara«).

Ozalj. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.8.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=46006>.