pactum [pa'ktum] (latinski: sporazum, nagodba, dogovor), u rimskom pravu, u najširem smislu riječi, dogovor i suglasnost dviju ili više osoba o jednom pitanju. U tom smislu, pojam pactum je najčešće označavao pakte privatnoga prava, ali i međunar. ugovore te sporazume između vojskovođa zaraćenih strana o primirju i drugim odnosima tijekom ratnoga sukoba. Izvorno, pactum je označavao sporazum kojim su se dokidale određene deliktne obveze, dok je u klas. razdoblju označavao svaki uglavak stranaka koji nije pripadao među ugovore priznate po ius civile te zato nije bio utuživ. Tijekom vremena, na temelju načela dobre vjere (bona fide), sve je veći broj pactuma kao neformalnih uzgrednih uglavaka postalo utuživo uz glavni ugovor te se pojam pactum time sasvim približio pojmu ugovora. U suvremenome privatnopravnom nazivlju, pojam pactum se i nadalje koristi kao oznaka za pojedine uzgredne ugovorne uglavke. Primjerice, pactum reservati dominii (sporazum o zadržavanju vlasništva) uglavak je pri kupoprodaji pokretne stvari po kojem – suprotno općemu pravilu – prodavatelj zadržava pravo vlasništva na stvari predanoj kupcu sve dok kupac ne ispuni ugovorenu obvezu (najčešće dok ne isplati ugovorenu cijenu); primjenjuje se najčešće pri prodaji na otplatu stvari veće vrijednosti. Termin pactum rabi se katkad i za međunar. ugovore.
