padina.
1. Dio Zemljine površine s nagibom većim od 2°, izložen neprestanim egzogenim i endogenim procesima. Prema obliku, padine mogu biti ispupčene (konveksne), udubljene (konkavne), uravnotežene (normalne), složene (kombinirane), kose (poklapa se s plohom nagnutog sloja) i u obliku strmca (litice; nagib veći od 55°). Ispupčene padine najizloženije su eroziji i deraziji; mlađega su postanka. Udubljene padine postankom su starije te su stoga u odmakloj fazi destrukcije. Padina se sastoji od vršnoga dijela, padinske strane i podnožja (podina). Nakupljeni materijal koji se često nalazi u podnožju padina smanjuje nagib i oblikuje blage kosine (2° do 4°) – predgorske stepenice ili pedimente.
Procesi na padinama uvjetovani su nagibom padine, egzogenim procesima, petrografskim sastavom stijena, geološkom građom, vegetacijskim pokrovom, klimom i ljudskim radom. Snaga procesa na padini razmjerna je njihovu nagibu, odnosno vertikalnom kutu koji čini površina padine s horizontalnom ravninom, a izražava se u stupnjevima (°). S obzirom na stupanj nagiba padine, razlikuju se: blago nagnuto zemljište (˃ 2° do 5°), nagnuto zemljište (6° do 12°), vrlo nagnuti tereni (13° do 32°), jako strme padine (33° do 55°), te strmci i litice (nagib veći od 55°); teren s nagibom manjim od 2° nazivamo ravnicama.
Padine su neprestano izložene i djelovanju endogenih (seizmizam, vulkanizam, rasjedanje) i egzogenih sila i procesa (rad vode, leda i vjetra; → denudacija) te gravitacijskoj sili (klizišta).
Padine se učvršćuju sadnjom biljaka dubokoga korijenja (npr. bagrema), drenažom, izgradnjom betonskih potpornih zidova, odterećenjem , te izgradnjom horizontalnih drenova koji sakupljaju vodu s padina.
2. Padina ili obronak, kosina reljefnog uzvišenja (brda, planine) između vrha i podnožja.
