Augustin, Aurelije, sv.

ilustracija
AUGUSTIN, Aurelije, sv., na slici Ivana Rangera, XVIII. st., Zagreb, Dijecezanski muzej

Augustin, Aurelije, sv. (lat. Aurelius Augustinus [aure:'li·us augusti:'nus]), filozof, teolog i crkveni otac (Tagasta, Numidija, 13. XI. 354Hipon, 28. VIII. 430). Jedan od najznamenitijih latinskih crkvenih otaca i veliki zapadni crkveni učitelj (»doctor gratiae«, tj. učitelj nauka o milosti Božjoj). Sin rimskog dekuriona poganina Patricija i majke kršćanke (sv. Monika). Učio u Tagasti, Madauri i Kartagi; po završenom studiju otvorio govorničku školu u Tagasti 374/375, predavao u Kartagi, a 383. iz rodne Numidije prešao u Rim i preuzeo mjesto učitelja govorništva u Milanu. U mladosti je prezirao vjeru svoje majke, bio je (kako je poslije o tome sudio) poganin, grješnik, razvratnik; tražeći spoznaju, gnozu, prionuo je uz dualistički maniheizam, kojega se osnovne ideje borbe dobra i zla zrcale i u njegovim budućim djelima. Ingeniozan govornik i stilist po prirođenu daru, duh koji neprestano analizira i traži, susreće se u Milanu s neoplatonističkim idejama koje će također naći odjeka u njegovoj potonjoj kršćansko-filozofskoj sintezi. Potaknut propovijedima milanskoga biskupa Ambrozija rasplet svojih unutrašnjih dilema nalazi u kršćanstvu, napušta govorničku službu i povlači se u tišinu pa se sa 33 godine krsti u Milanu (u uskrsnoj noći 24/25. IV. 387). Vratio se u Afriku 388., rasprodao cijelo svoje imanje i podijelio novac siromasima. U Milanu, Rimu i Tagasti nastala su njegova prva teološka i filozofska djela O blaženom životu (De vita beata), O redu (De ordine), O besmrtnosti duše (De immortalitate animae); započeo je i Enciklopediju sedam slobodnih umijeća (gramatika, retorika, glazba, aritmetika, geometrija, filozofija, dijalektika), ali je ostala nedovršena. Nakon 3 godine redovničkoga života, zaređen je 391. u Hiponu za svećenika, a 396. postao je biskup. Umro je u vrijeme kada su Vandali opsjedali grad.

Augustinov je opus vrlo opsežan (više od 90 djela), pretežno crkvenoga značaja: egzegeza starozavjetnih i novozavjetnih spisa (O kršćanskome nauku – De doctrina Christiana, u 4 knj. i dr.), dogmatika (O Trojstvu – De trinitate, 15 knj.), praktična teologija (Poučavanje neupućenih – De catechizandis rudibus i dr.), polemike s donatistima, manihejcima, arijancima i pelagijancima, zatim propovijedi i velika korespondencija. Najčitanije mu je djelo (prevedeno na mnoge jezike i često izdavano) Ispovijesti (Confessiones, 13 knj.), neka vrsta duhovne autobiografije; spis poricanja (Retractationes) donosi ispravke nekih prije iznesenih mišljenja. Od apologetskih djela najznačajnije je O državi Božjoj (De civitate Dei, 22 knj.), napisano između 413. i 416 (nakon Alarikove pljačke Rima 410) protiv pogana, koji su držali da je pad grada bio kazna što je puk napustio stare bogove i prešao na kršćanstvo. U tom djelu iznosi svojevrsnu filozofiju i teologiju povijesti. U prvih 10 knjiga daje kritiku poganstva, koje nije donijelo sreću čovječanstvu. U ostalih 12 knjiga razvija svoju misao o dvjema državama: civitas terrena – koju simbolizira Babilon i civitas Dei – Jeruzalem. Države se temelje na dvjema ljubavima: »ljubav prema sebi sve do preziranja Boga rodila je zemaljsku državu; ljubav prema Bogu, sve do preziranja sebe, rodila je nebesku državu«. Tijekom povijesti dolazi do miješanja dviju država, a konačno razdvajanje dobrih od zlih zbit će se na posljednjem sudu u vječnosti.

Augustina je posebno zaokupljen pitanjima o Bogu, kojega otkriva kao savršeno biće, prvotnu istinu i vječnu ljubav, te pitanjima o Čovjeku, kod kojega studira osobito narav, duhovnost i slobodu. Svoju filozofsku misao temelji na trima osnovnim načelima: nutarnjosti, sudjelovanju i nepromjenljivosti. Nutarnjost (interiornost) otkrio je čitajući novoplatonovce. Polazište je Čovjek u čijoj se nutrini, u njegovoj duši, otkriva prisutnost istine: »U unutarnjem čovjeku prebiva istina«. Ta se istina dostiže samo umom koji je, polazeći od podataka osjetila, sposoban spoznati istinu. Sudjelovanje (participacija) srž je Augustinove filozofije i tim načelom izriče da je svako dobro ili dobro po naravi ili po sudjelovanju. U prvom je slučaju riječ o apsolutnom dobru, a u drugom o ograničenome: »Svako je dobro ili Bog ili od Boga proizlazi«. Nepromjenljivost (imutabilnost) znači da promjenljiva bića nisu istinska: »Istinski i autentični bitak samo je nepromjenljivi bitak«. To načelo pomaže razlikovanju bića po biti i bića po sudjelovanju, odnosno Stvoritelja i stvorenja. Na tri filozofska pitanja (bića, spoznaje i ljubavi) Augustin daje tri rješenja. Probleme bića rješava božanskim stvaranjem ni iz čega, a s tim povezuje i problem zla, koje za Augustina nije biće nego manjak (privacija) dobra, pa zato zlo i ne može opstojati nego u dobru, ali ne u savršenom Dobru. O stvaranju ovisi i početak vremena. Iluminacija (rasvijetljenost, rasvjetljivanje) je Augustinov odgovor na problem spoznaje. Kao što je Bog uzrok bića, tako je i svjetlo spoznaje. Ljudska se čežnja za ljubavlju ostvaruje u blaženstvu kojemu je izvor u Bogu.

Svoje teološko naučavanje Augustin zasniva na autoritetu Pisma, predaje i Crkve te na sposobnosti ljudskog razuma da shvati istinu, da je izrazi i brani od napada. Osnovne su teološke teme kojima se Augustin bavio pitanja o Trojstvu, kristologiji, mariologiji, istočnome grijehu i milosti.

Augustinovi su se suvremenici služili osobito njegovim apologetskim djelima u pobijanju krivovjerja. U nekoliko idućih stoljeća on će biti osnovni autoritet u filozofiji i teologiji. Srednji će vijek, na temelju djela O državi Božjoj, rješavati dilemu između duhovne i vremenite vlasti. Na Augustinovu se misao oslanjao i Luther u isticanju vrijednosti vjere nad djelima i opravdanju nauka o predestinaciji (predodredbi). Mnogi se drugi pokreti i pojedinci, poput jansenista, reformista, F. Hegela, S. Kierkegaarda, H. Bergsona i M. Blondela, pozivaju na Augustina ili se kod njih prepoznaju njegove ideje. Augustinova su djela mnogo čitana, prevođena i komentirana, njegov život poslužio je kao književni motiv. Nadahnuo je niz slikara (Fra Angelico, Baldi, P. Peruggino, Fra Filippo Lippi, B. Murillo, P. Van Dyck i dr.).

Augustinova misao utjecala je na hrvatske teologe, a prijevodi njegovih djela na hrvatski približili su je i široj kulturnoj javnosti. Potkraj XIX. st. Antun Sasso preveo je Ispovijesti (1894); to je djelo drugi put preveo Andrija Živković (1930), a treći put Stjepan Hosu (1973; 7. izd. 1997). Glavno Augustinovo djelo, O državi Božjoj, preveo je Tomislav Ladan i objavljeno je usporedno na latinskom i hrvatskom jeziku (I–III, 1982–96). Marijan Mandac preveo je nekoliko manjih spisa: Poučavanje neupućenih (1988), Rukovet (1990) i Govori (I–II, 1990–93). Stjepan Kušar preveo je djelo O slobodi volje (1998). Izabrane dijelove iz Augustinovih djela objavili su Koloman Rac i Franjo Lasman u knjizi Izbor iz stare književnosti kršćanske (1917) i Tomislav Šagi-Bunić u knjizi Izazov starih (1972).

Augustin, Aurelije, sv.. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.8.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=4614>.