paleografija

paleografija (paleo- + -grafija), pomoćna povijesna znanost koja proučava razvoj starih pisama kako bi omogućila ispravno čitanje i odredila mjesto i vrijeme nastanka starih rukopisa i natpisa. Polazeći od činjenice da se pismo razvija i da je neki tip pisma karakterističan za određeno područje i određeno doba, paleografi se služe komparativnom metodom, tj. uspoređuju sličnosti i razlike oblika i duktusa u pismu nedatiranoga spomenika s tim istim elementima u pismu datiranoga spomenika koji je tipičan za određeno razdoblje ili određeno područje. Paleografija također istražuje tahigrafske sustave, kratice ili abrevijature, dijakritičke znakove, brojeve, instrumente i materijale upotrebljavane pri pisanju te obilježja rada pojedinih pisarskih poslovnica (skriptorija). – Paleografska istraživanja započela su u XVII. st., diktirana potrebama moderne kritičke historiografije. Poticaj za to dala je publikacija D. van Papebrocha, koji je utvrdio neautentičnost nekih povelja iz merovinškog i karolinškoga razdoblja u posjedu benediktinskoga samostana St. Denis kraj Pariza. U vezi s time nastalo je monumentalno djelo francuskog benediktinca J. Mabillona (1632–1707) O diplomatici (1681), u kojem je učinjen prvi pokušaj klasifikacije tipova lat. pisma i po kojem se Mabillon smatra osnivačem latinske paleografije. God. 1708. B. de Montfaucon izložio je proces razvoja grč. pisma u djelu Grčka paleografija, ili podrijetlo i napredak grčke književnosti, kojim je novoj znanosti dao ime paleografija. Novu je fazu u paleografskim istraživanjima predstavljao rad S. Maffeia (1675–1755) na bogatom rukopisnome materijalu kaptolske knjižnice u Veroni. No puni je razvoj paleografija postigla tek u XIX. st., obogaćena novim metodama i potpomognuta tehn. pronalascima (npr. fotografija). Tada su osnovani i posebni paleografski zavodi i škole (École des chartes u Parizu, 1821). Među paleografima novijega doba ističu se L. V. Delisle, C. Paoli, L. Schiaparelli, Elias Avery Lowe, Wallace Martin Lindsay, Wilhelm Wattenbach, Ludwig Traube, Paul Lehmann, T. Sickel.

Mnogi natpisi i bogata skriptorijska ostavština s područja južnosl. zemalja, sadržana u rukopisima i poveljama napisanima različitim tipovima latinice, glagoljice i ćirilice, veoma su rano potaknuli rad hrvatskih historiografa. Hrvati su se paleografskim pitanjima bavili od renesanse. Latinskom se paleografijom već u XV–XVI. st. bavio M. Marulić, koji je proučavao rimske spomenike iz splitske okolice, a u XVII. st. Ivan Lučić napisao je svoja povijesna djela na temelju čitanja stare arhivske građe. Znatan prinos bizantskoj paleografiji dao je dubrovački benediktinac A. Bandur (XVII–XVIII. st.). Modernu paleografsku znanost utemeljili su F. Rački i I. Kukuljević Sakcinski sred. XIX. st. Rački je tiskao mnogobrojne radove u izdanjima JAZU, a od Kukuljevićevih djela treba spomenuti Iura regni Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae (I–II, 1861–62). Osnutak Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 1866. dao je snažan poticaj kritičkom izdavanju srednjovjekovnih isprava i povijesnih izvora, pa je tako pod uredništvom T. Smičiklasa počelo izlaziti monumentalno djelo Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (II–XVIII, 1904–90), koje su nastavili i nadopunili drugi paleografi. Povjesničar I. K. Tkalčić objelodanio je djelo Poviestni spomenici slob. kralj. grada Zagreba u 11 knjiga (1889–1905). Mnogi stručnjaci objavljivali su povijesne izvore u nizu Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium u izdanju JAZU (HAZU), a kao posebna izdanja Akademija je tiskala i djela Spisi dubrovačke kancelarije G. Čremošnika i J. Lučića (I–IV, 1951–93), Kotorski spomenici (1951) A. Mayera i dr. Državni arhiv u Zadru tiskao je spise zadarskih bilježnika u 5 knjiga (prepisali Mirko Zjačić, J. Stipišić, Robert Leljak, J. Kolanović), a u novije je doba počeo izlaziti niz Monumenta Croatica Vaticana u izdanju J. Kolanovića, A. Lukinovića, J. Barbarića i dr. Osim latinske razvila se i glagoljska paleografija. Na tom su se polju istaknuli I. Berčić (Chrestomathia, 1859), V. Jagić, I. Milčetić, J. Hamm, a posebno V. Štefanić (Glagoljski rukopisi JAZU, I–II, 1969–70). Značajno je i djelo Glagoljski natpisi (1982) B. Fučića. Ćirilskom paleografijom najviše su se bavili V. Mošin (Ćirilski rukopisi Jugoslavenske akademije, I–II, 1952–55) i M. Vego (Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, I–IV, 1962–70). O teoretskim pitanjima paleografije pisali su J. Nagy (Nacrt latinske paleografije, 1925), Viktor Novak (Latinska paleografija, 1952) i J. Stipišić (Pomoćne povijesne znanosti u teoriji i praksi, 1972., ²1985).

Glazbena paleografija postoji u muzikologiji kao posebna disciplina unutar glazbene medievistike i bavi se analizom srednjovjekovnih notnih znakova (neuma) u sustavu bez crtovlja i s njime, kao i analizom poslije uvedene kvadratne notacije u sustavu od četiri crte. Utemeljitelji su joj benediktinci iz Solesmesa Joseph Pothier i André Mocquereau (Paléographie musicale, 1889). Primarni joj je cilj identifikacija i komparativna analiza načina zapisa pojedinoga neumatskog elementa radi njegove datacije i smještanja u određeni glazbenopovijesni kontekst.

paleografija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 6.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=46230>.