Australija

ilustracija
AUSTRALIJA I OCEANIJA
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13

Australija, najmanji kontinent na Zemlji; leži na južnoj hemisferi, između Indijskoga i Tihog oceana; obuhvaća 7 623 623 km² (s Tasmanijom i obližnjim otocima 7 692 024 km²; oko 3/4 površine Europe). Pruža se između 10°41´S (rt York) i 39°08´S (rt Wilson), te između 113°09´E (Steep Point) i 153°38´E (rt Byron). Duga je oko 4100 km, široka oko 3200 km. Najuža je (1700 km) između zaljeva Carpentarije i Spencerova zaljeva. Ime je dobila po tzv. Južnoj zemlji (Terra Australis), za koju se mislilo da postoji južno od Indijskog oceana. Na australskom kopnu nalazi se država Australija.

Građa i reljef

Australija je pretežno stara masa jednostavne građe. Dio je paleozojsko-mezozojskoga (devon–jura) kopna Gondvane, zajedno s dijelom Afrike, Azije, Južne Amerike i Antarktikom. Potpuno se odvojila kao samostalni kontinent prije približno 35 milijuna godina (srednji kenozoik). Zapadna i srednja Australija dijelovi su staroga, prekambrijskoga zapadnoaustralakog štita, građenoga od kristaličnih škriljevaca i granita. Područje između Arnhemove zemlje i jezera Eyre nabrano je u paleozoiku (silur). Cijeli zapadni dio Australije poravnan je nakon paleozoika egzogenim procesima. Područje između štita na zapadu i istočnog ruba kontinenta utonulo je u mezozoiku i dijelom je bilo prekriveno morem (taloženi su vapnenci i pijesak). Na jugoistoku je mlađe nabrano gorje, građeno od nabranih mezozojskih i tercijarnih slojeva. Ostala gorja nastala su radijalnim rasjedanjem i uzdizanjem. Kroz rasjede je mjestimično prodrla na površinu magma; aktivnih vulkana nema, ali je seizmička aktivnost znatna na istočnom i zapadnom planinskom rubu. Australija je najniži kontinent; prosječna mu je visina samo 330 m (38% površine niže je od 200 m). U reljefu se razlikuju tri glavne cjeline. Zapadnoaustralski štit je nizina okružena ravnjakom Kimberlyjem na sjeveru, planinama Hamersleyem i Darlingom na zapadu i gorjem MacDonnellom i Musgraveom na istoku; pretežno je pustinjsko (Velika pješčana pustinja, Gibsonova i Velika Viktorijina pustinja) ili polupustinjsko područje. Stijene su bogate rudama željeza, olova, cinka, bakra, nikla, dijamantima, zlatom. Srednjoaustralska zavala, odnosno Veliki arteški bazen obuhvaća zavalu uz zaljev Carpentariju, te bazene Eyre (najniža točka Australije, –15 m) i Murray koji su međusobno odvojeni niskim gorjem (Flinders i dr.). Velik je dio i toga područja pustinjski (Simsonova, Stuartova pustinja), pa osobitu važnost ima voda sačuvana u stijenama (arteški bunari). Na istoku i jugoistoku najviši je dio kontinenta – Veliko razvodno gorje (Great Dividing Range), koje se zove i Australski Kordiljeri. Sastoji se od odvojenih gorskih skupina. Bogato je ugljenom i željezom. U pleistocenu bilo je mjestimično pokriveno ledenjacima. U jugoistočnoj Australiji najviša su gorja Modro gorje (Blue Mountains) i Australske Alpe s 2228 m visokim vrhuncem Mount Kosciuszkom.

Obala Australije, duga 33 535 km, slabo je razvedena. Na sjevernoj obali jedini je veći zaljev Carpentaria, ograničen sa zapada Arnhemovom zemljom, a s istoka poluotokom Yorkom. Na južnoj je obali Veliki australski zaljev (Great Australian Bight), na čijem se istočnom kraju zaljevi Spencer i Saint Vincent uvlače dublje u kopno. Najrazvedenije su sjeverozapadna i istočna obala. Uz sjeveroistočnu obalu, u duljini od 2000 km, proteže se Veliki koraljni greben (Great Barrier Reef), najveća koraljna tvorba na svijetu.

Otkrića

Ne zna se točno kada su prvi Europljani ugledali australsko kopno. S tim u vezi spominju se Francuzi B. P. de Gonneville (1503) i Guillaume le Testu (1531), zatim neki Portugalci i Španjolac J. S. del Cano, koji je vratio ostatak Magellanove ekspedicije (1522). Tek na početku XVII. st. europski pomorci dolaze do Australije.

1606. W. Janszoon (Jansz) zapravo prvi otkriva obalu Australije uplovivši u zaljev Carpentariju.
1606. L. V. de Torres otkriva morski prolaz između Nove Gvineje i Australije, koji je poslije po njemu dobio ime (Torresov prolaz).
1616. Na putu prema Javi, D. Hartog dopire do zapadne obale Australije.
1642. A. J. Tasman južno od Australije otkriva otok (tada nazvan Van Diemenovom Zemljom), koji poslije po njemu dobiva ime (Tasmanija).
1688. W. Dampier dopire do sjeverne i zapadne Australije.
1770. J. Cook otkriva zaljev Botany i plovi uz istočnu obalu Australije do Torresova prolaza.
1788. Osnutak prve engleske kolonije (kažnjenička kolonija) u zaljevu Botanyju.
1798. M. Flinders i G. Bass istražuju jugoistočnu obalu i otkrivaju morski prolaz između australskog kopna i otoka Tasmanije (Bassov prolaz).
1801–03. M. Flinders istražuje cijelu obalu Australije.
1813. G. Blaxland i W. C. Wentworth prvi prelaze preko istočnoaustralska gorja i prodiru u unutrašnjost Australije.
1814. M. Flinders daje australskom kopnu, tada poznatomu pod nazivom New Holand, ime Australija prema nazivu Terra Australis iz staroga vijeka.
1839–40. E. J. Eyre istražuje pustinjska područja južne Australije i otkriva jezera Torres i Eyre.
1860–61. R. O’Hara Burke i J. K. Wills prvi prelaze Australiju od juga (Melbourne) prema sjeveru (ušće rijeke Flinders u zaljev Carpentariju).
1860–62. J. M. Stuart proputovao je Australiju od jezera Eyre do luke Darwina i natrag do luke Adelaide.
1891–92. D. Lindsay istražuje Veliku Viktorijinu pustinju.

Time je upoznavanje Australije bilo uglavnom dovršeno. Nakon toga započela su detaljna istraživanja različitih krajeva Australije.

Klima

Ljetna izoterma (siječanj) od 20 °C u Australiji dopire daleko prema jugu; zbog toga veći dio kontinenta pripada vrućem pojasu sa srednjom temperaturom siječnja 29 do 32 °C. Zimi (lipanj) najveći dio Australije ima temperaturu 10 do 20 °C. U unutrašnjosti je klima kontinentalna i suha; više od 1/3 kontinenta je pustinja, a 52,5% površine ima manje od 300 mm oborina godišnje. Sjeverna obala i jedan dio istočne imaju monsunsku klimu, pretežno s ljetnim kišama. U unutrašnjosti i u zapadnom dijelu količine su oborina manje od 250 mm. Najsušniji je bazen Eyre s manje od 125 mm oborina godišnje, a najvlažniji je istočni rub kontinenta (do 4000 mm godišnje). Jugozapadni dio kontinenta ima sredozemnu, a južni dio Victorije umjerenu klimu s oborinama u svako godišnje doba.

Vode

Samo priobalne rijeke na istoku i jugoistoku imaju dovoljno vode cijele godine. Najveća je rijeka Murray, koja iz Velikoga razvodnoga gorja prima pritok Darling, a s pristranaka Modroga gorja pritoke Murrumbidgee i Lachlan. Kotlina jezera Eyrea skuplja vode sa zapadnih pristranaka Velikoga razvodnoga gorja i sa srednjoaustralskog gorja. U slana jezera izlijevaju se povremene rijeke (creeks). Oko 60% površine Australije nema otjecanja u more. Jedna trećina kontinenta opskrbljuje se vodom za piće iz arteških bazena. Manja su jezera Torrens i Gairdner; u unutrašnjosti se nalazi veliko slano jezero Amadeus.

Biljni pokrov

U biljnogeografskom pogledu Australija s otokom Tasmanijom pripada australskomu flornomu području (australis).

Australsko florno područje ima oko 20 000 vrsta višeg bilja; od toga je više od 75% endemičnih (samo eukaliptusa ima više od 400 vrsta). S biljnogeografskoga gledišta značajno je da flore istočnoga i zapadnoga dijela kontinenta nemaju više od 10% zajedničkih vrsta biljaka. Sjeverni i istočni dio kontinenta floristički je srodan susjednomu paleotropskomu području Malajskog arhipelaga, a zapadni dio florama kapskoga područja i Južne Amerike.

Od cijele Australije samo uski istočni dio ima tipičnu tropsku vlažnu klimu. Ondje su zato razvijene prave tropske kišne šume, srodne paleotropskim šumama Indonezije, bogate mnogobrojnim palmama, drvolikim papratima (Alsophila, Cyathea, Dicksonia) i vrstama roda Eucalyptus. Šume pokrivaju oko 5% australskoga kontinenta.

U prostranom srednjem dijelu razvijena je posebna pustinjska vegetacija, u kojoj najveću važnost imaju grmovi roda Eucalyptus i Casuarina, a izvan toga kserofitna vegetacija savana i stepa te zimzelenih tvrdolisnih šuma i šikara. Po florističkom sastavu ta je vegetacija najtipičnija i najoriginalnija u australskome flornom području, a napose u njezinu jugozapadnome dijelu, gdje se uz endemičan rod Eucalyptus i ostale spomenute rodove ističe (u vegetaciji savana) i endemičan rod Xanthorrhoea, kao drvoliki predstavnik porodice Liliaceae.

Aborigini su prije dolaska Europljana značajno utjecali na autohtonu australsku vegetaciju spalivši njezin veći dio, namjerno ili slučajno. Europljani su pak svojim dolaskom dramatično izmijenili izgled velikih područja, uzoravši sve što se moglo uzorati, uvodeći strane poljske kulture. Prostrani središnji i sjeverni dijelovi, koji su bili previše suhi za uzgoj kultura, napučeni su milijunima ovaca i goveda te pretvoreni u pašnjake, od kojih je većina u unutrašnjosti uništena pretjeranom ispašom.

Životinjski svijet

Životinjski svijet pripada zoogeografskomu području australis Južnoga svijeta – notogeje. Kada je potkraj krede prekinuta kopnena veza između Australije i Azije, australska se fauna počela samostalno razvijati. Od toga je doba u Australiji ostala gotovo samo mezozojska fauna, koja joj i danas daje osnovnu značajku. Kako u mezozoiku tako i danas tobolčari (Marsupialia) prevladavaju u australskoj fauni sisavaca, a broje oko 240 vrsta i čine 3/4 svih tobolčara na Zemlji. Od pravih sisavaca (Placentalia) ondje su šišmiši (npr. letipas) i endemični miševi, a vrstu svinje (Sus papuenssis) i australskoga dinga prenio je čovjek u prapovijesno doba. Najznačajniji su tobolčari biljožderi klokani (Macropodidae), od kojih su najveći crvenkasti golemi klokan (Macropus rufus) i sivi golemi klokan (Macropus giganteus). Slični su, ali manji, valabiji iz istoga roda. Poznatiji su još koala, oposumi te čudnovati kljunaš (Ornithorhynchus anatinus) i kljunati ježak (Tachyglossus aculeatus). Od ptica, kojih ima 656 vrsta, karakteristične su medosasi, kakadui, tukani, pletilje, lirašice, rajske ptice, vodomari, golubovi, kazuar i australski emu. Među 380 vrsta gmazova ima otrovnih zmija iz por. kobri (taipani, tigrasta zmija, smrtonosna guja), pitona, krokodila, gavijala, macaklina, rovaša i vodenih kornjača. Među vodozemcima prevladavaju žabe (122 vrste). Slatkovodnih riba ima 180 vrsta, među kojima je vrlo poznata australska dvodihalica (Neoceratodus forsteri).

Dolaskom Europljana uvezene su sve vrste sisavaca, a istrijebljeno ih je 13 vrsta, među kojima su predježak, 3 vrste jazavičara, 2 vrste valabija te psoglavi vučak, 4 vrste ptica (po dvije vrste emua i papiga) i dvije vrste gmazova (golema boa i divovski gušter). Ugroženo je 40 vrsta, među kojima su po dvije vrste valabija, kornjača i kakadua, po tri vrste žaba i papiga te kazuar i prugasti mravojed tobolčar.

Australija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=4676>.