Pavić, Josip, hrvatski glumac (Travnik, BiH, 31. XII. 1887 – Zagreb, 21. X. 1936). Nakon nastupa u putujućim družinama, kraćega studija glume u Beču te angažmana u Osijeku i Beogradu, 1910. postao članom zagrebačkoga HNK-a. Naslijedivši A. Fijana u ulozi Hamleta, uspješno je tumačio još niz Shakespeareovih likova: Othella, Petruchija (Ukroćena goropadnica), Oberona (San Ivanjske noći), Calibana (Oluja), Mercuzija (Romeo i Julija), Marka Antonija (Julije Cezar) i Cornwalla (Kralj Lear). Zapažene interpretacije ostvario je u dramama suvremenih hrvatskih autora, primjerice I. Vojnovića (Ivo, Ekvinocij; Vuko, Na taraci), M. Ogrizovića (Hasanaga, Hasanaginica), A. Muradbegovića (Petar, Bijesno pseto), J. Kosora (Ada, Požar strasti), M. Krleže (Ksaver, Golgota) i K. Mesarića (Joco Udmanić; Šimun Trputec, Gospodsko dijete); u djelima N. V. Gogolja (Dobčinski, Revizor), L. N. Tolstoja (Nikita, Moć tmine; Feđa, Živi leš) i F. M. Dostojevskoga (Smerdjakov, Braća Karamazovi; Marmeladov, Zločin i kazna) te kao Sofoklov Edip, Hofmannsthalov Orest (Elektra) i Strindbergov Jean (Gospođica Julija). Zapamćen i kao vrstan tumač komičnih likova (osobito Nušićevih) te uloga na dijalektu (kajkavština T. Brezovačkoga u Diogenešu; govor Pecijinih ličkih seljaka) i uloga u stihovima (Cyrano E. Rostanda). Glumio i na filmu: Matija Gubec A. Biničkoga (1917), Dvije sirote A. Grünhuta (1918). U zbirci Šareno tkanje (1933) tiskao je novele i feljtone.
