struka(e):
Pavlovski, Radovan
makedonski književnik
Rođen(a): Niš, Srbija, 23. XI. 1937.
Umr(la)o: 22. II. 2022.

Pavlovski [pa'~], Radovan, makedonski književnik (Niš, Srbija, 23. XI. 193722. II. 2022). Studirao pravo i književnost na Sveučilištu »Sv. Kiril i Metodij« u Skoplju. Nekoliko godina živio u Hrvatskoj, gdje je na hrvatskom jeziku objavio pjesničke zbirke Zmija za koju sunce ne zna (1972) i Pir (1973). S Bogomilom Đuzelom napisao manifest Epsko na glasanje (1960), koji je utjecao na cijeli naraštaj makedonskih pjesnika. Napisao dvadesetak zbirki, od kojih su temeljne Suša, svadba i selidbe (Suša, svadba i selidbi, 1961), Visoko podne (Visoko pladne, 1966), Kroz prozirnost mača (Niz prodzirkata na mečot, 1971), Zrna (1975), Munje (Molnji, 1978), Temeljac (Temelnik, 1988), Bog jutra (Bog na utroto, 1991), Jahač zvuka (Javač na zvukot, 1995) i Štit (2001). Pjesnički mu se izraz odlikuje složenim metaforama, mitskim ishodištima, arhetipima raznolika podrijetla, simbolikom, senzibilnošću, liričnošću, epskom naracijom, ritmičkim skladom, mediteranskim koloritom, refleksivnošću i autoreferencijalnošću. Tematizira nacionalnu povijest, zavičaj, djetinjstvo, odnose dobra i zla, života i smrti, legende, mitove, simboliku vode, svjetla, zrna te žudnju za pjesmom kao središtem osobne i opće povijesti. Od 2006. bio je redoviti član Makedonske akademije znanosti i umjetnosti.

Citiranje:

Pavlovski, Radovan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/pavlovski-radovan>.