Pejačević

Pejačević (Pejacsevich), hrvatska plemićka obitelj. Prema obiteljskoj predaji, potekli su od Parčije (sin bosanskoga kralja Stjepana Dabiše), koji je 1357. pobjegao u Bugarsku. Njegovi potomci naselili su se u bugarski gradiću Ciprovac. Ivan (Gyoni) stekao je oko 1481. obiteljska imanja te ih je razdijelio među svoja četiri sina, a jedan od njih, Dmitar, bio je prvi koji se nazvao Pejačević, prema gradu Pejačevu u Bugarskoj. Marko II. Pejačević (u. 1727) doselio se 1689. zajedno sa svojom braćom u Madžarsku te se naselio u Pečuhu, odnosno Baču, a 1704. preselio se u Osijek, gdje je u Tvrđi kupio kuću. Obitelj se počela uzdizati u doba Josipa II. (u. 1787), koji je 1734. s bratom Ignjatom (Ignatz) kupio našičko vlastelinstvo, zajedno s gradom Našicama, kojim su Pejačevići gospodarili sve do kraja II. svjetskog rata. Njihov rođak Marko III. (u. 1762) bio je vlasnik mitrovičkoga vlastelinstva. God. 1749. u zamjenu za taj posjed dobio je od Marije Terezije Viroviticu i Retfalu (kraj Osijeka), dok je od mitrovičkoga posjeda zadržao Rumu. Kako nije imao izravnih potomaka, njegove je posjede 1769. naslijedio Josip II., koji je tada objedinio u jedinstven posjed velike dijelove Slavonije i Srijema s nekoliko velikih vlastelinstava (Virovitica, Našice, Retfala, Podgorač, Ruma). Na temelju vojnih zasluga Josip II. stekao je 1772. nasljedni grofovski naslov s pridjevkom »de Veröcze« (Virovitički), koji su otada nosili svi muški članovi obitelji. Od Josipovih suvremenika na kulturnom polju istaknuo se isusovac i povjesničar Franjo Ksaver, a u sljedećem naraštaju istaknuli su se vojni časnici, Josipov sin Antun III. te Nikola. Sinovi Josipa II. bili su utemeljitelji triju obiteljskih grana: rumsko-retfalačke, virovitičko-našičke i budimske. Do kraja XIX. st. izumrle su rumsko-retfalačka i budimska grana, a preživjela je samo virovitičko-našička grana obitelji, čiji su članovi živjeli na našičkom vlastelinstvu. Na tom je posjedu Josipova sina Karla III. (u. 1815) naslijedio sin Vicencio (u. 1820), koji je započeo gradnju kasnobarokno-klasicističkog obiteljskoga dvorca u Našicama. Među mnogobrojnim uglednim članovima virovitičko-našičkog ogranka u XIX. st. istaknuli su se banovi Ladislav i Teodor, te veliki župan virovitičke županije Petar (u. 1875). Ladislavov brat Julijan napisao je povijesnu studiju o obitelji Pejačević, dok je najstarija kći bana Teodora Dora bila prva hrvatska skladateljica. Posljednji vlasnik našičkoga vlastelinstva bio je Petar (u. 1987), sin Dorina brata Marka (u. 1923), koji je za II. svjetskog rata s obitelji emigrirao u Španjolsku. Petrovi potomci, kao i potomci njegova brata Geze (u. 1995), i danas žive diljem svijeta.

Pejačević. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 19.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=47322>.