Peleš, Gajo, hrvatski književni teoretičar i kritičar (Karlovac, 16. IX. 1931). Studij jugoslavistike završio 1956. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1965. radom Struktura suvremenog hrvatskog i srpskog romana (1945–1961). Bio je utemeljitelj i glavni urednik kulturne revije 15 dana. Radio je kao književni kritičar i urednik na III. programu Radio Zagreba 1963–67., bio je lektor na Sveučilištu u Lilleu (1967) i asistent na Sveučilištu Paris VIII u Vincennesu (1968–70). Od 1972. predavao je na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, gdje je od 1983. bio redoviti profesor do umirovljenja 1999. Boravio je i na stručnom usavršavanju u Konstanzu i Münchenu (1980–81). Na matičnome fakultetu pokrenuo je studij bibliotekarstva i sudjelovao u pokretanju studija informatologije. Pelešov znanstveni interes u prvome je redu usmjeren na proučavanje strukture proznoga djela, osobito romana. U knjigama Poetika suvremenog jugoslavenskog romana (1966), Iščitavanje značenja (1982), Priča i značenje (1989) i Tumačenje romana (1999) kontinuirano nastoji utemeljiti cjelovitu teoriju romaneskne forme u okviru književne povijesti, ali i na podlozi fundamentalnih spoznaja s područja lingvistike, semiotike, hermeneutike i logike. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2002.
