struka(e):

peradarstvo, grana stočarstva koja se bavi selekcijom, uzgojem i iskorištavanjem peradi. Perad čine udomaćene vrste ptica: kokoš, pura, patka, guska, biserka, japanska prepelica, fazan, golub i noj. Većina je od njih udomaćena između 3000. i 1500. pr. Kr., ali su tek posljednjih 100 god. postale značajan izvor hrane, različitih materijala za tekstilnu, kozmetičku i farmaceutsku industriju, pokusne životinje i kućni ljubimci. Najvažniji su proizvodi peradi meso i jaja. Kokoš je najčešća vrsta peradi i čini 90% ukupne svjetske populacije peradi, na patke otpada 6%, na pure 1,4%, guske 1,4%, a ostatak čini sva ostala perad. Proizvodnja, preradba i distribucija peradarskih proizvoda organizirana je i izvodi se na dva načina: industrijski (intenzivno) i ekstenzivno. Većina (do 70%) svj. peradarstva proizvodi perad na industrijski način, uz primjenu najsuvremenijih tehničkih, tehnoloških i organizacijskih postupaka, na velikim aglomeracijama peradi s velikim proizvodnim kapacitetima. Ekstenzivno peradarstvo pretežito je zastupljeno u srednje i slabo razvijenim regijama svijeta. Riječ je o uzgoju i iskorištavanju peradi na farmama maloga kapaciteta, bez suvremene tehnike, tehnologije i hranidbe. Za intenzivnu peradarsku proizvodnju upotrebljava se isključivo perad stvorena dugogodišnjim selekcijskim radom nekoliko svj. kompanija (Aviagen Group, Rhone Poulenc, Nutreco, Hendrix, Group Grimaud) koja se popularno naziva linijski hibridi. To su visokospecijalizirane i visokoproizvodne životinje koje se po mnogim odlikama znatno razlikuju od čistih pasmina iz kojih su stvorene odabirom i križanjem.

Peradarstvo je u proizvodno-organizacijskom smislu podijeljeno na pet stupnjeva: stvaranje i uzgoj pradjedovskih generacija linijskih hibrida; razmnožavanje i distribucija roditeljskih generacija peradi te proizvodnja rasplodnih jaja; inkubacija jaja i distribucija jednodnevne peradi uporabnih križanaca; proizvodnja konzumnih jaja i tov peradi za meso; klaonička obradba, preradba i distribucija mesa i jaja. Intenzivna se peradarska proizvodnja odvija na peradarskim farmama, kojih su osnovni građevinski dio peradarnici. To su većinom potpuno zatvoreni objekti s velikim stupnjem automatizacije hranidbe, izgnojavanja, skupljanja jaja i izlova pilića te održavanja optimalne mikroklime. Suvremena peradarska farma sagrađena je na načelima biološke sigurnosti, što znači malu mogućnost dodira životinja i njihovih proizvoda s potencijalnim zagađivačima, a to je osigurano primjenom sustava analize kritičnih kontrolnih točaka.

Kokoš se, kao najzastupljenija perad na svijetu, pojavljuje u više od 300 pasmina različitih po veličini, obliku i proizvodnim svojstvima. Teške ili azijske pasmine kokoši odlikuje velika tjelesna masa (pijetlovi 4 do 6 kg, kokoši 3 do 4 kg), slaba nesivost (do 180 jaja godišnje), kasna zrelost (6 do 7 mjeseci), a glavne su pasmine: Brahma, Langshan, Cochinchina i Cornish. Te su pasmine po očinskoj liniji poslužile za stvaranje suvremenih hibridnih tovnih pilića. Srednje teške ili kombinirane pasmine kokoši odlikuje osrednja tjelesna masa (pijetlovi 3 do 4 kg, kokoši 2 do 3 kg), srednja nesivost (do 250 jaja godišnje), srednja zrelost (5 do 6 mjeseci), a glavni su predstavnici: Plymouth Rocks, White Rocks, New Hampshire, Rhode Island Reds. Suvremene hibridne smeđe nesilice i majčinske linije tovnih hibridnih pilića nastale su od tih pasmina. Lake ili mediteranske pasmine kokoši odlikuje mala tjelesna masa (pijetlovi 2 do 3 kg, kokoši 1,5 do 2 kg), dobra nesivost (do 300 jaja godišnje), rana zrelost (5 mjeseci), a glavni su predstavnici: Leghorn, Minorca, talijanska kokoš i hrvatica. Te pasmine bile su osnova za stvaranje suvremenih bijelih hibridnih nesilica. Postoji još nekoliko skupina pasmina kokoši (većina od spomenutih 300), koje su razvrstane po veličini, namjeni i podrijetlu, ali imaju vrlo malu gosp. vrijednost. Linijski hibridi kokoši pojavljuju se u dvije skupine: laki hibridi, za proizvodnju konzumnih jaja sa sposobnošću nesenja više od 300 jaja godišnje, i teški hibridi, za proizvodnju pilećega mesa sa sposobnošću da u 42 dana dosegnu 2,2 kg tjelesne mase uz potrošnju od 1,7 kg hrane za kilogram tjelesne mase.

Pure, odn. purani, u zapadnome su svijetu po gosp. važnosti na drugome mjestu. Zahvaljujući hranjivoj vrijednosti i ukusnosti purećega mesa, njegova proizvodnja raste, a godišnje se po stanovniku potroši 14 kg u Izraelu, 9 kg u SAD-u, 1,3 kg u Hrvatskoj. Proizvodnja purećega mesa odvija se na načelima sličnima proizvodnji pilića, ali se purani tove do puno većih tjelesnih masa i uz veće troškove. Značaj je čistih pasmina u ekstenzivnom uzgoju i tovu purana veći, a istaknuti je primjer u Hrvatskoj vrlo popularan zagorski puran.

Uzgoj pataka i proizvodnja njihova mesa i jaja zauzima treće mjesto u EU i Americi, a u Aziji je na drugome mjestu, iza proizvodnje kokoši. U toj se proizvodnji također sve više upotrebljavaju hibridne patke, ali i križanci između obične patke (Anas platyrhynchos) i mošusne patke (Cairina moschata). Tehnologija tova i hranidbe pataka nešto je složenija nego pri uzgoju pura i pilića.

Guske se uzgajaju ugl. ekstenzivnim načinom, uz slobodno držanje na pašnjacima i vodenim površinama. Od njih se proizvodi meso, jetra i perje. U uzgoju se upotrebljavaju čiste pasmine i hibridi. S obzirom na visoku cijenu, sezonsku potrošnju i slabu opskrbljenost tržišta guščjim proizvodima, ta grana peradarstva nema dobru perspektivu.

Od preostalih vrsta peradi važna je japanska prepelica kao dobra nesilica sitnih, vrlo skupih i navodno ljekovitih jaja te zbog specifična mesa. Za proizvodnju vrlo cijenjenog i skupoga mesa rijetko se upotrebljavaju i golubovi teških pasmina. Najveći je problem pritom biološki, jer mlade golubiće do zrelosti za uporabu moraju hraniti njihovi roditelji, a ne peradari.

Fazani se kao perad spominju samo u kontekstu njihova uzgoja za lovne potrebe, pri čem samo dio tih životinja završi u mesnicama i deklarira se kao uzgojeni fazan.

Nojevi su perad od koje se dobiva ukusno i vrlo skupo meso, perje i jaja. Njihov se uzgoj izvan Afrike proširio cijelim svijetom, a opseg proizvodnje diktirat će razina potrošnje i eventualni poremećaji na tržištu drugih vrsta mesa.

Suvremeno peradarstvo, kao vrlo intenzivna stočarska proizvodnja, ima određeni utjecaj na okoliš, a stvara i specifičan odnos s javnošću glede dobrobiti životinja. S time u svezi stvoreni su posebni propisi o načinu držanja i uporabe peradi. Ekonomski efikasno kavezno držanje peradi postupno se ukida, a uvode se tzv. alternativni načini držanja, koji poboljšavaju dobrobit životinja, ali poskupljuju proizvodnju i smanjuju njezinu biol. sigurnost.

Na svijetu obitava oko 15 mlrd. komada peradi od koje se godišnje proizvodi 80 mil. tona mesa i 65 mil. tona jaja, što peradarstvo svrstava u vodeću stočarsku granu sa stalnim trendom rasta. Najveći su svjetski proizvođači mesa peradi i jaja: SAD, Kina, Brazil i EU. Godišnja potrošnja mesa peradi i jaja po stanovniku u svijetu kreće se od 8 do 50 kg mesa, odn. 80 do 310 komada jaja i najveća je u SAD-u, a najmanja u središnjoj Africi. Hrvatska je zemlja sa srednjom proizvodnjom i potrošnjom mesa i jaja peradi; prosječno se u 2004. po stanovniku trošilo 20,7 kg mesa peradi i 192 komada jaja. Zahvaljujući niskoj cijeni, visokoj hranjivoj vrijednosti i prikladnosti za preradbu u velik broj gotovih prehrambenih artikala te reputaciji zdrave hrane, peradarski proizvodi imaju vodeće mjesto među hranom životinjskoga podrijetla.

Citiranje:

peradarstvo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/peradarstvo>.