Peričić, Eduard, hrvatski povjesničar (Sukošan, 31. XII. 1935 – Zadar, 8. III. 2018). Završio je Filozofski (1965) i Teološki fakultet u Zadru (1966), a doktorirao je iz povijesti 1979. Za svećenika je bio zaređen 1963. Profesor je povijesti na sjemenišnoj gimnaziji i na Višoj teološkoj katehetskoj školi u Zadru (1992–2009). Od 1973. stalni je vanjski suradnik Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru. Od 1972. član je Međunarodnoga društva skotista, od 1985. redoviti je član Međunarodne papinske marijanske akademije u Rimu i pročelnik Dijecezanskoga vijeća za kulturu, a 2002. imenovan je kapelanom Svetoga Oca. U znanstvenom proučavanju bavio se prvenstveno hrvatskom poviješću srednjega vijeka. U svojem glavnom djelu, ujedno i disertaciji, Sclavorum regnum Grgura Barskog (Ljetopis popa Dukljanina) (1991), na temelju kritičkoga proučavanja arhivske građe i usporedbom s drugim izvorima, raspravlja o autorstvu i vremenu nastanka Ljetopisa. Ostala djela: Starohrvatski grad Nin (1994), Hrvatski kraljevi: zlatno doba hrvatske povijesti (1999), Čudesnost marijanskih hodočašća: povijesni i liturgijski vodič kroz hrvatska marijanska svetišta (koautor B. Škunca, 2001), U Međugorju Gospa: uz 20. obljetnicu ukazanja (2002), Pape i Hrvati (2003), Povijest i vjera roda moga hrvatskoga (2003), Gospina prisutnost u Međugorju (2004), Sveta Stošija: uz 1700. godišnjicu njezina mučeništva (2005), Crkveni pastiri o Međugorju (2007), Cvijeće i plodovi Međugorja (svjedočanstva) (2009).
