Petrarca, Francesco

ilustracija
PETRARCA, Francesco

Petrarca [petra'rka], Francesco, talijanski književnik (Arezzo, 20. VII. 1304Arquà kraj Padove, 19. VII. 1374). Sin bilježnika iz Firence koji se, kao politički prognanik, s obitelji 1312. preselio u Avignon, potom u Carpentras. Petrarca je započeo studij prava u Montpellieru (1320), nastavio u Bologni, no nikada ga nije završio. U Avignonu je, kamo se vratio nakon očeve smrti (1326), vjerojatno pristupio nižim crkvenim redovima. Ondje je, kako sâm svjedoči, na Veliki petak 6. IV. 1327., u crkvi sv. Klare, ugledao Lauru (vjerojatno rođenu de Noves, udanu de Sade), mitsku ljubav svojega života koju je opjevao u ljubavnoj poeziji. Bio je u službi kardinala Colonne (od 1330) te putovao Italijom i drugim europskim zemljama. Nakon rođenja prvog od dvoje izvanbračne djece (1337), povukao se u osamu Vauclusea kraj Avignona, gdje je do 1349. višekratno boravio između svojih mnogobrojnih putovanja. Stekavši velik ugled i slavu, primio je pjesnički lovor na Campidogliu u Rimu 8. IV. 1341. Od 1349. bio je vezan uz gospodare Padove; od 1353. uživao je zaštitu tiranskoga biskupa Viscontija u Milanu, što su mu zamjerali mnogi suvremenici, a potom je (1363–67) živio u Mlecima. Štićenik moćnika, gost na dvorovima i savjetnik vladara, diplomatski poklisar i neumoran putnik, posljednje je godine života, pritisnut bolešću, proveo u mjestašcu Arquà u okolici Padove.

Premda je veći dio opusa napisao na latinskom jeziku, glasovit je ponajprije po zbirci talijanskih pjesama, isprva nazvanih prema sintagmi iz prvoga stiha uvodnoga soneta, Rasute rime (Rime sparse), odnosno prema autorovu latinskom naslovu (Lirski ulomci na pučkome jeziku – Rerum vulgarium fragmenta). Zbirka je, poznatija kao Kanconijer (Canzoniere, objavljen u Veneciji 1470), plod revizije talijanskoga lirskog opusa što ju je Petrarca započeo 1342. i nastavio do smrti. Tih 366 sastava, većinom soneta, dijeli se na pjesme napisane prije i nakon Laurine smrti (od kuge, 1348), ali tematiziraju najčešće pjesničko »ja«. Neke su pjesme političke i prigodne tematike, no najbrojnije su ljubavne. Redoslijed pjesama ne određuje vrijeme njihova nastanka nego psihička putanja lirskoga subjekta i, u manjoj mjeri, ljubavna priča, budući da evokacija i introspekcija te metaforizacija i alegorizacija prevladavaju nad izravnim referiranjem na konkretne situacije. Na rekonstrukciju ljubavne priče i povijest »jedne duše« oslanjaju se mnoge interpretacije Kanconijera: od zaljubljenosti u ovozemaljsku ženu do zazivanja Bogorodice u zaključnoj kanconi, od »tlapnji mladenačkih dana« do spoznaje o prolaznosti zemaljskih stvari. Ipak, Laura nije žena anđeo poput Danteove Beatrice, jer nema moć spasenja: umjesto da izvede subjekt na put Božji, Laura ostaje kušnjom za dušu razdiranu između ovozemaljskog i transcendentalnoga te preprekom da subjekt pronađe mir u Bogu. Petrarca je nastavio srednjovjekovnu tradiciju pjevanja udanoj ženi koja ne uzvraća ljubav i dao joj novu dimenziju te izgradio jedan od najustrajnijih književnih mitova. No Laura nije protagonistica Kanconijera: čak su i posredne preoblike njezina imena (l’aura, povjetarac, ili lauro, lovor) prilično rijetke. Pravi je protagonist lirski subjekt, u središtu je njegov mentalni i psih. život, kroz percepciju i spoznaju kojega se prelama pojavnost svijeta. Kao što je dao novo značenje motivima preuzetima iz srednjovjekovne lirike, tako je elaborirao i naslijeđene forme inzistirajući na metričko-sintaktičkoj pravilnosti u gradnji stiha, pa se rečenične stanke najčešće podudaraju s metričkima. Nastojanje oko formalnoga sklada vidljivo je i iz pomno odmjerene uporabe retoričkih figura, ponajprije antiteza i paralelizama, premda se kadšto stvara dojam artificijelne igre koja je samoj sebi svrha i koja nije bila strana ni trubadurskoj lirici. No mnoge lirske forme (npr. sonet), motivi i metaforika (npr. ljubav kao oganj), retorički i stilski postupci (mnogobrojne antiteze, pluraliteti, odnosno nizanje pridjeva i dr.), iako prisutni i kod prethodnika, odlučujuće su utjecali na potonju liriku zbog oblika koje im je Petrarca podario. Sintetizirao je iskustva srednjovjekovne lirike te ih filtrirao utječući se klasičnim idealima pročišćena stila, sklada i proporcije. Jednako je i na ideološkom i širem kulturnom planu nastojao pomiriti antičke i kršćanske vrijednosti.

Premda je teško ustanoviti jedinstvenu kronologiju, jer je Petrarca stalno revidirao napisano, moguće je mladenačkim djelima pripisati veće oslanjanje na latinske modele, a potonjima djelomičan povratak srednjovjekovnim i kršćanskim vrijednostima, no pritom se napetost nikada ne razrješava u korist jednih ili drugih. Znakovito je u tom smislu latinsko djelo Moja tajna (Secretum meum, 1342–43), ispovjedni imaginarni dijalog sa sv. Augustinom. Premda su mu model Augustinove Ispovijesti, Petrarca ne ispisuje povijest obraćenja nego lik pojedinca kojega razdiru suprotstavljene težnje. Klasični modeli prevladavaju u zbirci biografskih portreta O znamenitim muževima (De viris illustribus, 1338–39), u latinskom spjevu u heksametrima Afrika (Africa, 1338/39–42) o II. punskom ratu i Scipionu Afričkome Starijem, u zbirci anegdota o povijesnim ličnostima Knjige o spomena vrijednim stvarima (Rerum memorandarum libri, 1343–45). Iako su u latinskim traktatima (O samotnu životu – De vita solitaria, 1346; O pobožnoj dokolici – De otio religioso, 1347; O pomoćima u dobroj i u zloj sreći – De remediis utriusque fortunae, 1354–60) modeli i primjeri djelomice antički, zaključci su u skladu s kršćanskim naukom. Petrarca je na latinskome napisao i 4 polemike, 12 ekloga Pastirskoga spjeva (Bucolicum carmen, 1346–48), molitve i ispovijedi u stihovima u Pokajničkim psalmima (Psalmi poenitentiales, 1347) te u heksametrima 66 Pisama u stihu (Epistolae metricae, 1331–61). Više od tisuću latinskih pisama u prozi Petrarca je probrao, revidirao i podijelio na Prijateljska (Familiarium rerum libri), Staračka (Seniles) i Nenaslovljena (Sine nomine), a neuvrštena su pisma poznata kao Različna (Variae). Uz Kanconijer i neuvrštene pjesme uglavnom dvojbene atribucije (Rime disperse ili Rime extravaganti), jedino talijansko djelo još su Trijumfi (Trionfi, 1352), poema u šest dijelova u danteovskim tercinama, spjevana u tradiciji srednjovjekovnih vizija i antičkih alegorijskih pobjedničkih mimohoda. No u njezinu je univerzalističku srednjovjekovnu koncepciju, o usponu ljudske duše od prolaznih ovozemaljskih strasti do vječnoga ispunjenja u Bogu, Petrarca uklopio svoju mitsku viziju Laure.

Na izmaku srednjeg vijeka, Petrarca je nastojao stvoriti sintezu srednjovjekovnih tradicija i novih oživljavanja antike, kako književnim djelovanjem tako i svojim filološkim istraživanjima (potaknutima otkrićem Ciceronovih pisama T. P. Atiku). U tom pokušaju pomirenja antike i kršćanstva Petrarca je samo djelomice nasljedovao iskustvo patristike i srednjovjekovne alegorijske elaboracije i manipulacije klasičnom baštinom, budući da je u antičkim prethodnicima vidio više od puke pripreme ili instrumenta za dokazivanje kršćanske istine. Suprotstavljanjem antičkih i srednjovjekovnih kulturnih modela anticipirao je humanizam, čime u europskoj književnosti zauzima povlašteno mjesto najznačajnijega prethumanista i najutjecajnijega, gotovo trajnoga pjesničkog uzora.

Petrarca, Francesco. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 22.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=47915>.