Auzonije, Decim Magno

Auzonije, Decim Magno (latinski Decimus Magnus Ausonius [de'kimus ma'gnus auso'ni·us]), galorimski pjesnik i retor (Burdigala u Galiji, danas Bordeaux, oko 310Burdigala, oko 394). Stekao izvrsnu filološku (grammatica) i govorničku (rhetorica) naobrazbu u Bordeauxu i Toulouseu kod Emilija Magna Arborija (Aemilius Magnus Arborius), svojega ujaka i potonjeg odgojitelja sina Konstantina I. Velikoga. Nakon završetka školovanja neko se vrijeme bavio odvjetništvom; 334. postao predavač književnosti i ubrzo profesor govorništva u rodnome gradu. Na poziv cara Valentinijana I. (između 364. i 368) postao odgojiteljem njegova sina Flavija Gracijana na carskome dvoru u Trieru u rimskoj pokrajini Belgiji (Belgica Prima). Valentinijan I. ga je 375. imenovao pravnim savjetnikom (quaestor sacri palatii); ostavio traga u Teodozijevu kodeksu (→ codex theodosianus). Za Gracijanove vladavine (375–383) obnašao visoke dužnosti pretorijanskoga prefekta (praefectus praetorio trium Galliarum) rimske Galije (378), a potom i konzula (379). Nakon Gracijanova ubojstva 383. povukao se iz javnoga života u rodni grad, u »gnijezdo svoje starosti« (nidus senectutis). Iako se formalno izjašnjavao kao kršćanin i ispovijedao novu vjeru u prigodnicama Vazmeni stihovi (Versus paschales), Prošnja (Oratio) i Jutarnja molitva (Precatio matutina), bio je osvjedočeni štovatelj poganske kulture, pa je i svojem učeniku Paulinu iz Nole, poslije biskupu i svecu, prigovarao što je napustio Apolona zbog Krista.

Auzonijeva književna ostavština obuhvaća 20 knjiga, a njihov je tematski raspon golem. Obično se raščlanjuju u tri skupine:

(1) osobno pjesništvo koje obuhvaća autobiografske stihove (Svakodnevica – Ephemeris, Proslovi – Praefatiunculae, Osobne pjesme – Domestica, Tužbalica za ocem – Epicedion in patrem), fragmentarno sačuvan ciklus pjesama o mladoj švapskoj robinji Bisuli (Bissula), pjesme u počast pokojnoj rodbini (Parentalija – Parentalia), pjesničke portrete kolega nastavnika u Burdigali (Commemoratio professorum Burdigalensium) i 35 poslanica (Epistulae) među kojima se ističu ona upućena sv. Paulinu, biskupu Nole, i Kvintu Aureliju Simahu

(2) dokumentarno pjesništvo koje obuhvaća fiktivne epitafe junacima palima u Trojanskome ratu (Epitaphia heroum qui bello Troico interfuerunt), pjesnički popis rimskih careva (De XII Caesaribus), mitološko-astronomske ekloge (Liber XXVI eclogarum), opis snolika prizora oslikanoga na zidu triklinija u Trieru Kupidon pokornik (Cupido cruciatus) i pohvalnice u čast 20 glasovitih gradova (Ordo urbium nobilium); u tu skupinu spada njegova znamenita i pjesnički najsvježija pjesma Mozela (Mosella), epilij u 483 heksametra, u kojem pjesnik u zornim opisima slika mijene vinorodnih krajolika i života uz riječnu obalu

(3) »akrobatsko« pjesništvo koje obuhvaća zagonetke (Zagonetka broja tri – Griphus ternarii numeri), pjesničke igrarije (Tehnopegnij – Technopaegnion) i opsceni citatni kolaž iz Vergilija (Svadbena stokrpa – Cento nuptialis).

Zbirka 112 satiričnih epigrama (CXII Epigrammata de diversis rebus) pripada podjednako svim trima skupinama. Nesposoban othrvati se impulsu prema bizarnim temama, koji samokritički naziva »pjesničkim svrabom« (poetica scabies), Auzonije je uživao u vlastitoj manirističkoj virtuoznosti, sastavljajući npr. Tehnopegnij, 164 heksametra od kojih svaki završava nekom jednosložnom riječju, ili pjesme u kojima je svaka sljedeća riječ za jedan slog duža od prethodne (Molitva konzula Auzonija u ropalskim stihovima – Oratio consulis Ausonii versibus rhopalicis).

Stekao je znatan pjesnički ugled među suvremenicima; vrstan poznavatelj slova, ali ne i duha klasičnih autora. Književno mu je stvaralaštvo snažno obilježeno opširnim retoričkim postupcima; izvorni proplamsaji nalaze se u opisima prirode i slikama privatnoga života provincijskoga žiteljstva u kasnome Carstvu. Utjecao na pjesnike francuske Plejade i na barokni konceptizam Baltasara Graciána y Moralesa.

Njegov otac i vrstan liječnik Julije Auzonije (Iulius Ausonius), arhijatar Valentinijana I., spominje se u natpisu pronađenome 1976. u Podstrani (Pituntium), gdje je od 375. do 377. obnašao dužnost prefekta pretorija (praefectus praetorio) Ilirika te u službi namjesnika obiju Dalmacija (consulens Dalmatiarum) pri carskome vijeću (comes sacri consistorii) odlučivao u lokalnome zemljišnom sporu.

Auzonije, Decim Magno. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 12.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=4797>.