avangarda

ilustracija
AVANGARDA, George Grosz u kostimu Dade Smrti, u kojem je šetao Berlinom, 1918.
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8

avangarda (franc. avant-garde: prethodnica), pojam vojne terminologije, rabi se kao metafora i u drugim područjima, a terminološku je vrijednost u novije doba dobio u povijesti književnosti i umjetnosti.

1. Skupna oznaka za umjetničke i književne pokrete koji su u europskoj kulturi djelovali 1910–30., premda se nisu javljali pod tim imenom, osim nekih glasila u Španjolskoj ili Ukrajini. Takvi su pokreti često nastupali s izazovnim programima i manifestima, te se značajke pokreta pa i skupine pokreta izvode iz tekstova pretežno provokativna značenja, a njihove postavke nisu doživljavale puno umjetničko ostvarenje. U procesu nastajanja pojedinih pokreta vodeća uloga pripala je likovnim umjetnostima, pa je kubizam francuskoga slikarstva dao poticaje ruskomu futurizmu u likovnim umjetnostima i književnosti (tzv. kubofuturizam), a i raniji talijanski futurizam manifestirao se u književnosti, ali je najveće domete ostvario u slikarstvu zahvativši i glazbu. Posebno mjesto unutar skupine pokreta pripada ekspresionizmu, napose zbog toga što je, različito od futurizma, naglašavao »duhovnost« i naginjao metafizici. Taj se pokret konstituirao u njemačkoj likovnoj umjetnosti, književnosti, kazalištu i filmu, a krug je njegova djelovanja pretežno srednjoeuropski. Skupine pak koje su pod imenom »Dada« (→ dadaizam) na izmaku I. svjetskog rata nastupile u Zürichu i Berlinu utjecale su i u likovnoj umjetnosti i u književnosti ekstremno izazovnim programima i provokativnim ostvarenjima i izvan tih središta. Od druge polovice 1920-ih i u 1930-ima proširio se iz Pariza nadrealizam, koji je našao pristaše u Pragu, Bukureštu, Beogradu i Španjolskoj. Taj je pokret ponovno postavio pitanje odnosa umjetnosti prema socijalnom prevratništvu, ali i prema totalitarizmu. Naime, s jedne se strane talijanski futurizam programatski vezivao za nastupajući fašizam, s druge pak strane dio je ruskih futurista, prihvaćajući lozinke prevrata 1917., stupio u službu boljševizma (skupina LEF – Lijeva fronta umjetnosti). Nasuprot tomu, nadrealisti su svoje prevratništvo vidjeli u stalnoj subverziji prema građanskom društvu, ali i prema umjetnosti u službi totalitarnoga režima. Tako je došlo do raskola na književnoj i umjetničkoj ljevici, ali i do sloma avangardnih pokreta koji su stupili u savez sa staljinizmom. U Italiji je pak futurizam marginaliziran: fašizam je podnosio samo monumentalnu umjetnost i kič. To posebno vrijedi za Njemačku (Nazikunst). U 1920-ima nastajale su i skupine koje se označuju skupnim imenom konstruktivizma, premda je pod tim imenom nastupala samo jedna ruska skupina. Za konstruktiviste je značajna težnja prema racionalnosti umjetničkog čina (skupina oko časopisa Zwrotnica u Krakovu – krakovska avangarda) i funkcionalizmu (arhitektura multimedijalnoga Bauhausa), upravo suprotno iracionalnosti nadrealizma. Posebno mjesto u 1920-ima pripada češkomu »poetizmu«, oslonjenomu na pučku i trivijalnu umjetnost (cirkus, music hall, varijete), a također i španjolskoj »generaciji 1927« i osebujnomu sudjelovanju španjolske i katalonske avangarde u građanskom ratu. U 1930-ima avangardni pokreti prestaju dominirati u Europi, a do oživljavanja načela tzv. povijesne avangarde dolazi ponovno u 1960-ima, kada i na procese u Europi znatno djeluju neugašena žarišta osebujnih avangardnih pokreta i osobnosti u Latinskoj Americi, posebno na području proze ili zidnoga slikarstva.

2. Oznaka književnih i umjetničkih tekstova koji su nastajali i prije spomenutog razdoblja, ili izvan pokreta i njima obilježenih pravaca, a očitovali su neke zajedničke stilske osobine bez obzira na programe njihovih nositelja. Tako shvaćena avangarda redovito stoji u funkciji estetskog prevrednovanja (»osporavanja«) za koje se vezuje težnja za moralnim, etičkim i socijalnim prevrednovanjem zatečenih struktura. Avangardi prethode umjetnici koji su začeli estetsko prevrednovanje unutar pjesništva (Arthur Rimbaud, Lautréamont) ili slikarstva (Paul Cézanne, Vincent van Gogh, Edvard Munch), a avangardi pripadaju tako i umjetnici koji su se samo rubno vezivali za pojedine skupine, prevladavajući njihove programe ili im se čak opirući. U tom smislu u taj sklop ulaze također imena Thomasa Stearnsa Eliota, Jamesa Joycea ili Ezre Pounda, Marca Chagalla, u glazbi Aleksandra Nikolajeviča Skrjabina, Igora Stravinskoga ili Arnolda Schönberga, a posebno će mjesto zauzeti novi medij (film) koji je narušio dotadašnji tzv. sustav umjetnosti (Roman Osipovič Jakobson) i uveo nove postupke (→ montaža) u druge umjetnosti, pa i u kazalište (Vsevolod Emiljevič Mejerhold).

U osporavanju zatečenoga realističkog mimetizma i esteticizma moderne, avangarda polazi od stečevina suvremene tehničke urbane civilizacije (futurizam), ali i od pretprošlih, tzv. »zaboravljenih« stilova (gotičkog slikarstva, aperspektivnosti, ornamentike), izvaneuropskih modela (islamska Afrika u Henrija Matissea, arhitektura Le Corbusiera, crnačka plastika u Pabla Picassa, jazz), primitivne umjetnosti i »dječjeg jezika«, odnosno »podsvjesnog« izražavanja općenito (nadrealisti), a u naglašenom redukcionizmu dopire do likovne apstrakcije (Vasilij Kandinski, Kazimir Maljevič, Piet Mondrian) i paraleksičkih tvorbi (ruski »zaum«, dadaisti). Bitna je odlika avangarde težnja za osvajanjem izvanestetskih prostora (ulica, estrada), povezana s deestetizacijom »salona« (estetika rugobe, disonancija), uvođenje nove građe (→ kolaž) i opća dehijerarhizacija umjetnosti (orijentacija na plakat, reklamu, grafite, novinske tekstove).

U Hrvatskoj se avangarda pojavljuje rano. Njezina se počela nalaze u Antuna Gustava Matoša, a avangardni je pjesnik Janko Polić Kamov već 1907. Rubni su dodiri s futurizmom, a jedini je pokret koji je generirao nove pjesničke i likovne strukture – ekspresionizam, programatski u časopisima Antuna Branka Šimića. Dodiri s kubizmom prepoznatljivi su u slikarstvu 1920-ih, a pokreti koji su nastupili s provokativnim manifestima – zagrebački zenitizam i dadaizam ostali su, u slijedu tzv. barbarogenijskih programa, izolirani u hrvatskoj sredini, premda su posredovali strane modele (konstruktivno slikarstvo). Ujevićevo je pjesništvo dalo poticaje beogradskomu nadrealizmu, ali se pokret nije u Hrvatskoj primio. Nadrealistička poetika očigledna je u nekih pjesnika (Drago Ivanišević, i slikama odaje počast Francuzima), teatru Radovana Ivšića pa i u nekih slikara. Međutim, u ozračju avangarde stvarala su i velika imena: Tin Ujević je već 1914. nastupio s »krivovirnim« programom »zapretane« tradicije pjesničkog jezika i očitovao poznavanje europskih pravaca, prevladavajući ih metafizikom i visokim esteticizmom, dok je Miroslav Krleža nastupio s provokacijom »Hrvatske književne laži« 1919., ali se distancirao od avangardnih uzora, primjetno ipak integrirajući njihove postupke, ostajući vjeran osporavanju zatečenoga stanja u hrvatskoj kulturi i tragajući za novom funkcijom književnosti. Izravna orijentacija na tradiciju europske avangarde pojavljuje se ponovno s općenito likovnom skupinom EXAT u poraću. Muzikolozi nalaze »pretežno rustikalne« elemente »približavanja« (Eva Sedak) avangardi u Dragana Plamenca, Božidara Širole i Josipa Štolcer-Slavenskoga.

avangarda. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 6.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=4808>.